Tjelesno i mentalno zdravlje nedjeljivi su dijelovi zdravlja te značajno utječu jedno na drugo. Invaliditet može biti čimbenik koji povećava rizik za narušenim mentalnim zdravljem. Proces prihvaćanja invaliditeta često otežavaju još uvijek u određenoj mjeri negativni stavovi društva te prisutne barijere koje otežavaju osobama s invaliditetom svakodnevno i samostalno kretanje s posljedičnim povećanjem razine stresa i negativnih osjećaja radi čega se osobe s invaliditetom mogu smatrati skupinom kod koje je prisutan povećani rizik za narušenim mentalnim zdravljem. Medicinska sestra se u svom radu često susreće s osobama s invaliditetom te je neizostavni član rehabilitacijskog tima. Stoga je važno poznavati faze prilagodbe koje prolaze osobe s invaliditetom te prepoznati probleme koji mogu utjecati na narušavanje mentalnog zdravlja. U procesu suočavanja s invaliditetom osobe prolaze kroz pet faza koje prolaze i osobe nakon dijagnoze teške i neizlječive bolesti. Način prihvaćanja i suočavanja s invaliditetom razlikuje se ovisno o karakteristikama osobe, obliku i količini podrške koju dobiva, karakteristikama invaliditeta i brojnim drugim čimbenicima koji uvelike utječu na cjelokupni proces rehabilitacije i osposobljavanja osobe za adekvatan i što samostalniji život. Stoga je iznimno važno pravovremeno prepoznavanje znakova narušenog mentalnog zdravlja, odnosno očuvanje pozitivnog mentalnog zdravlja pacijenta i obitelji. Medicinska sestra procjenjuje stanje pacijenta, prepoznaje prisutne ili potencijalne probleme te određuje ciljeve skrbi i sestrinske intervencije kojima se ti ciljevi nastoje postići, a koje će pomoći pacijentu u adekvatnom suočavanju i prihvaćanju posljedica invaliditeta. Konačni cilj cjelokupnog procesa je da se osobi s invaliditetom omogući što kvalitetniji i ravnopravniji život u zajednici uz ostvarenje potencijala koje osoba posjeduje što će doprinijeti osjećaju korisnosti i doprinosa zajednici te u konačnici smanjiti rizik za neadekvatnim suočavanjem i psihičkim poteškoćama.