Cerebrovaskularne bolesti, bolesti moždanih krvnih žila, predstavljaju jedan od najvećih problema suvremenog čovječanstva. Moždani udar, kao najznačajniji predstavnik, treći je uzrok smrtnosti, a prvi uzrok invaliditeta u svijetu. Moždani udar je akutno stanje koje je uzrokovano oštećenjem moždanih struktura okluzijom arterija s posljedičnom ishemijom pripadajućeg područja krvne žile ili stanje nastalo zbog prsnuća krvne žile sa izljevom u moždani parenhim. Obzirom na patofiziološke procese dijelimo ga na ishemijski i hemoragijski, a s obzirom na vrijeme trajanja dijelimo ga na TIA-u, RIND, progresivni moždani udar ili potpuni moždani udar. Simptomi moždanog udara su: smetnje vida u smislu nejasnog vida te pojava dvoslika, trnjenje usana, jezika ili jedne polovice lica i tijela, smetnje govora u smislu poteškoća pri izgovaranju ili razumijevanju govora, motorni deficit s gubitkom snage u jednoj nozi ili ruci ili jednoj polovici tijela, zbunjeno i smeteno ponašanje, iznenadna jaka glavobolja, dezorijentacija u vremenu i prostoru te promjena stanja svijesti. Fizioterapija bolesnika nakon moždanog udara prvenstveno je usmjerena ka povratku kvalitete života prije bolesti, smanjenju invalidnosti i povratka maksimalno moguće funkcije u svakodnevnim aktivnostima. Fizioterapijski proces započinje već u jedinicama intenzivne skrbi, a traje 24 sata dnevno, ne samo u rehabilitacijskim centrima i tijekom posjeta fizioterapeuta, već i kroz edukaciju bolesnika i obitelji, prilagodbu prostora u kojem bolesnik boravi, uporabu ortopedskih pomagala, pa sve do povratka na posao, ako to objektivne okolnosti dozvoljavaju. Oporavak ovih bolesnika dugotrajan je, postupan i isključivo individualan te zahtijeva holistički pristup, interdisciplinarni timski rad uz aktivno sudjelovanje i suradnju svih članova tima u čijem je fokusu bolesnik. U ovom radu je ukratko prikazana važnost i potreba za ciljanom fizioterapijom, planiranjem, provođenjem i evaluacijom fizioterapijskog procesa i mogućnostima odabira načina liječenja. Naglašena je važnost rane fizioterapije, ali i rehabilitacije u kasnijoj fazi bolesti, pa sve do oporavka bolesnika u njegovom kućnom i radnom okruženju i povratka obavezama koje pred njih stavlja obitelj i zajednica.