Srčani zastoj predstavlja globalni javnozdravstveni problem, jedan je od najčešćih uzroka smrtnosti u svijetu. Stopa preživljavanja poboljšava se pravovremenim prepoznavanjem stanja i adekvatnom reakcijom. Izvanbolnička hitna služba na terenu se susreće s traumatskim srčanim zastojem, odnosno prekidom rada srca uslijed teških ozljeda, stope preživljavanja su izrazito niske, a na području Europe godišnje srčani zastoj uzrok je smrti u oko 400 000 slučajeva. Napredno održavanje života pojam je kojim se definiraju postupci zbrinjavanja srčanog zastoja. Postupak obuhvaća ranu procjenu simptoma, brzu identifikaciju srčanog zastoja, te brzi početak kardiopulmonalne reanimacije uz primjenu terapije i defibrilatora. Napredno održavanje života obuhvaća provođenje postupaka prema ABCDE pristupu, te procjenu i liječenje reverzibilnih uzroka srčanog zastoja. Pravovremeno prepoznavanje srčanog zastoja predstavlja osnovu u procesu izvanbolničkog zbrinjavanja pacijenta, a provodi se prema standardiziranim protokolima i na mjestu događaja. Kašnjenja u početku liječenja smanjuju vjerojatnost za postizanje uspješnog ishoda. Uspješnost zbrinjavanja pacijenta ovisi o tehničkim vještinama zdravstvenih djelatnika, kvaliteti timskog rada, vodstvu i međusobnoj suradnji, komunikaciji i zadržavanju svjesnosti tijekom cjelokupnog procesa zbrinjavanja. Pravovremeno prepoznavanje izvanbolničkog zastoja i provođenje intervencija povećava mogućnost preživljavanja i do 50 %. Provođenje edukacija i informiranje opće populacije o važnosti pružanja prve pomoći na mjestu događaja nužno je kako bi se povećala stopa preživljavanja uslijed srčanog zastoja.