Mandibula, odnosno donja čeljust najveća je kost viscerokranija, čini osnovu donje trećine lica i jedina je pomična kost glave. Najčešći poremećaji funkcije mandibule nastaju s problemima u temporomandibularnom zglobu, parnom zglobu koji spaja donju čeljust s bazom lubanje. Poremećaji funkcije mandibule nastaju unutar i izvan zgloba. Poremećaji unutar zgloba najčešće nastaju zbog upale, hipermobilnosti, artritisa i strukturnimh promjena na zglobu. Izvanzglobni poremećaji nastaju zbog mišićnog spazma, problema s vratnom posturom, tendinopatija i prijeloma mandibule. Najčešći su uzroci povezani poremećajima muskulature. Dijagnostika mandibularnih poremećaja komplicirana je zbog multifaktorske etiologije i količine kliničkih znakova i simptoma koji karakteriziraju takve poremećaje. Tehnike snimanja treba koristiti za bolji uvid u temporomandibularni zglob, magnetsku rezonancu za prikaz mekih tkiva i kompjuteriziranu tomografiju za koštane strukture. Kod fizioterapijske procjene poremećaja funkcije mandibule, pacijenti se najčešće žale na bol, ''škljocanje'' u zglobu i otežanom obavljanju svakodnevnih aktivnosti kao što su žvakanje, gutanje i govor. Za procjenu oštećenja, fizioterapeut se služi palpacijom, opservacijom, procjenom simetrije lice, procjenom posture i testovima goniometrijom i manualnim mišićnim testom. Nakon postavljanja fizioterapijske procjene, radi se plan terapije i započinje fizioterapijska intervencija. Fizioterapijska intervencija kod pacijenta s poremećajima funkcije mandibule bazira se na smanjenju boli, povećanju opsega pokreta, jačanju žvačnih mišića, smanjenju edema, mišićnog spazma, te edukaciji pacijenta o posturalnim prilagodbama mandibule i vratne kralježnice. Najvažniji dio fizioterapijske intervencije je pravilno izvođenje terapijskih vježbi. Od ostalih procedura mogu se koristiti miofascijalne tehnike, mobilizacija, krioterapija, laser, TENS i ultrazvuk.