Nogomet je najpopularnija sportska igra današnjice. Upravo je ta planetarna popularnost učinila ovu sportsku igru predmetom mnogih istraživanja i proučavanja, a to je rezultiralo stalnim razvijanjem sporta ali i igrača. Fiziološki, psihološki i tehničko-taktički zahtjevi vrhunskog igrača u modernom nogometu rastu iz dana u dan s novim spoznajama i saznanjima, a proporcionalno raste i rizik od ozljeđivanja. U sportu gdje aktivnosti poput repetitivne izvedbe sprinta, brze promjene smjera i kontinuirano udaranje lopte nogom igraju značajnu ulogu, učestale su ozljede muskulature donjih ekstremiteta (1). Ozljede mišića nogu čine gotovo 1/3 (31%) svih ozljeda u nogometu. Najveću incidenciju nastajanja ima hamstrings mišićni kompleks (37%), aduktori (23%), m. quadriceps (19%) i m. triceps surae (13%). Također, problem predstavlja i velika incidencija obnavljanja ozljede, a čine 16% svih mišićnih ozljeda. Budući da mišićne ozljede imaju negativne posljedice na uspjeh igrača, momčadi te njihove ekonomske bilance, od krucijalne je važnosti pronaći uspješne strategije njihove prevencije i rehabilitacije (2). Suvremeni model prevencije sportskih ozljeda u timskim sportovima „TIP“ (Team Injury Prevention) ističe kako se uspješna strategija prevencije sastoji od ciklične primjene evaluacije trenutnog stanja u momčadi i učinkovitosti trenutnih preventivnih intervencija, identifikacije promjenjivih/nepromjenjivih intrinzičnih i ekstrinzičnih čimbenika rizika te primjene preventivnih intervencija čija je učinkovitost dokazana i usmjerena na uklanjanje ili minimiziranje identificiranih čimbenika rizika (3). Budući da su mišićne ozljede heterogena skupina ozljeda, potrebna je primjena detaljnog klasifikacijskog sustava sa stvarnom kliničkom vrijednosti i prognostičkom valjanosti. „MLG-R“ (Muscle, Location, Grade, Reinjury) suvremeni je sustav klasifikacije mišićnih ozljeda koji uzima u obzir mehanizam ozljede, lokaciju ozljede, nalaze radioloških dijagnostičkih metoda i činjenicu radi li se o inicijalnoj ili ponovljenoj ozljedi. U rehabilitaciji mišićnih ozljeda potrebno je imati globalni pristup, budući da je etiologija mišićnih ozljeda više faktorske prirode (4). U akutnoj i subakutnoj fazi rehabilitacije primjenjuje se suvremeni pristup u kojem se naglašava važnost ranog i optimalnog opterećenja, edukacije pacijenta te utjecaj psihosocijalnih čimbenika na sam ishod rehabilitacije. Također, upozorava se na potencijalno štetne posljedice od korištenja nesteroidnih antireumatika i leda (5). Funkcionalna faza rehabilitacije mora biti usmjerena na oporavak igrača ali i na sprečavanje ponovnog ozljeđivanja (4). Terapijsko vježbanje od glavnog je značaja u rehabilitacijskom procesu mišićnih ozljeda. Vježbe za unapređenje proksimalne stabilnosti (stabilnost trupa i zdjelice) i propriocepcije čine oko 70% vremena funkcionalne faze (4). Također, primjenjuju se i drugi oblici fizioterapijskih intervencija (terapijski ultrazvuk, terapijski laser, masaža, tehnike mobilizacije mekih tkiva, kinesio taping metoda) (1).