Ravnoteža je sposobnost koja nužno zahtijeva normalno funkcioniranje i uzajamnu besprijekornu suradnju niza živčanih elemenata, prije svega vestibularnog, optičkog, propriocepcijskog i motoričkog sustava. Živčani sustav građom je i ustrojstvom prilagođen zadaći primanja i raščlanjivanja živčanih podražaja iz tijela i okolice. Prema funkciji i morfološkim značajkama živčani sustav, obično se dijeli na: središnji živčani sustav, periferni živčani sustav i autonomni živčani sustav. Mali mozak je refleksni organ i uopće nema svjesnih funkcija. Mali mozak ima golemu važnost u održavanju ravnoteže, no on tu svoju zadaću obavlja zajedno sa vestibularnim aparatom. Središnji su dijelovi mozga najznačajniji za funkciju ravnoteže trupa prigodom stajanja i hodanja. Oštećenjem malog mozga nastaje poremećaj ravnoteže i koordinacije. Neurološkim pregledom ispituje se stanje motoričkih funkcija i koordinacije te daje uvid u pojedine i ili cijele segmente središnjeg živčanog sustava. Stoga, postoje testovi kojima se može utvrditi stanje pacijenta, kao i dodatnim pretragama u neurologiji. Fizioterapija kod poremećaja ravnoteže bazira se na postizanju poboljšanja balansa i koordinacije pokreta. U ovom radu su prikazane vestibularne vježbe za poboljšanje ravnoteže, specifične vestibularne vježbe razvrstane su u nekoliko skupina, adaptacijske (prilagodbene) vježbe, suptitucijske (zamjenske) vježbe, habituacijske vježbe (vježbe privikavanja), vježbe za liječenje BPPV-a (vježbe repozicije otolita), opće vestibularne vježbe, nove metode vestibularne rehabilitacije. Procjena kvalitete života procjenjuje se standardiziranim evoluiranim testovima. Postoje i nespecifične vježbe u fizioterapiji koje daju dobre rezultate u liječenju poremećaja ravnoteže. Bitno je uzeti u obzir čimbenike koji bi mogli usporiti tijek rehabilitacije pa se prema tome individualizirano pristupa pacijentu.