Bol se u prošlosti smatrala naprosto mjerom oštećenja tkiva, odnosno razmjerom ozljede, dok je danas poznato da je navedena definicija netočna. Današnja moderna znanost o boli (modern pain science) nalaže korištenje biopsihosocijalnog modela boli, koji bol opisuje kao kompleksnu i multifaktorsku neugodnu senzaciju povezanu sa stvarnim ili pontencijalnim oštećenjm tkiva ili opisanu kao takav osjećaj. Često je razmišljanje da su držanje, mišični dizbalansi ili tehnika podizanja opterećenja odgovorni za nastanak boli, ali kredibilna znanstvena istraživanja ne podržavaju navedene koncepte. Danas je poznato da je perzistirajuća bol povezanija s osjetljivošću živčanog sustava nego sa stvarnim oštećenjem tkiva. Oštećenje tkiva je bez sumnje važno, ali nije obavezan, a ni dovoljan faktor nastanka boli. Velik broj ljudi senzaciju boli izjednačuje s nocicepcijom, ali danas je poznato da takvo shvaćanje nije točno. Nocicepcija je prijenos informacija o opasnosti ili štetnosti, koju svatko od nas konstantno proživljava, ali ona samo ponekad rezultira nastankom boli. Najčešća je, ali ne i jedina preteča bolnoj senzaciji. Na primjer: određena štetna razmišljanja mogu aktivirati centre u mozgu bez pojave nocicepcije, odnosno nocicepcija nije niti dovoljna niti neophodna za nastanak boli. Svi aspekti čovjekova života imaju utjecaj na nastanak boli, odnosno razmišljanja, emocije, navike, stavovi, strahovi, prethodne ozljede, genetika i socioekonomsko stanje značajno doprinose povećanju cjelokupnog stresa i tako povećavaju šansu nastanka boli. U rehabilitaciji je, osim fizičkog, potrebno adresirati i psihičko stanje pacijenta, zato što sekundarna patnja nerjetko ima veći utjecaj od primarne. Pacijentu je potrebno pružiti pomoć pri umanjenju boli i straha od pokreta, korištenjem rehabilitacijskih postupaka poput graded exposurea, modifikacije aktivnosti, samoefikasnosti i postavljanja ciljeva.