Juvenilni idiopatski artritis ili juvenilni reumatoidni artritis, najčešća je kronična bolest djece, koja se javlja prije navršene 16. godine života. Rijetko se pojavljuje prije šestog mjeseca života, a najčešće se javlja u predškolskoj dobi, između prve i treće godine života. Pojava učestalosti je otprilike kod 12 djece od 1000 djece diljem svijeta. Etiologija ove bolesti je nepoznata, a bolest karakterizira upala jednog ili više zglobova u trajanju od najmanje 6 tjedana. Bolest obilježavaju faze egzacerbacije (pogoršanja) i remisije, tj. stagnacije simptoma. Tipični znakovi upale koji se javljaju su bol, oteklina i ograničena pokretljivost. Prognoza bolesti ovisi o obliku artritisa te pripadajućim simptomima i komplikacijama. Ova kronična bolest može uzrokovati kratkotrajnu ili dugotrajnu invalidnost, može imati negativan utjecaj na kvalitetu života oboljele djece i mladih na način da ih ograničava u sudjelovanju u aktivnostima svakodnevnog života, što se onda negativno odražava na njihovo socijalno i psihičko stanje. Juvenilni idiopatski artritis nije bolest koja je jedinstvena, već je to skupina bolesti koje imaju pojedine zajedničke značajke, ali se međusobno razlikuju prema imunopatogenezi i kliničkim manifestacijama, a prema ILAR-ovoj (engl. International League of Associations for Rheumatology) klasifikaciji, bolest se dijeli na 8 podtipova. Dijagnoza se postavlja nakon anamneze, fizikalnog pregleda te laboratorijske i radiološke obrade. Tijek same bolesti je nepredvidiv, varira i može trajati godinama, stoga je liječenje nužno, posebice dok su simptomi prisutni. S napretkom u istraživanju patogeneze ove bolesti, dolazi i do napretka u liječenju, gdje cilj nije samo suzbijanje bolesti, već i zaustavljanje te liječenje upale. Taj cilj pridonosi sprječavanju nastanka ireverzibilnih promjena na zglobovima, ali i nastanku trajne invalidnosti. Boljoj prognozi bolesti pridonose i biološki lijekovi. Praksa zasnovana na dokazima koja se primjenjuje u fizioterapiji, označava fizioterapiju koja se temelji na visokokvalitetnim istraživanjima, a njezina primjena traje dugi niz godina. Zlatni standard navedene prakse, je kontrolirano kliničko ispitivanje koje se provodi randomizirano. Praksa zasnovana na dokazima ima i određene nedostatke, ali unatoč tome, ona predstavlja najbolji način određivanja terapije za pacijenta.