Moždani udar i traumatska ozljeda mozga najčešće dovode do djelomične ili potpune oduzetosti jedne strane tijela. U ranoj je fazi pacijent bez svijesti i njegove motoričke funkcije svedene su na minimum. U toj se fazi provodi pozicioniranje pacijenta, kako bi se spriječile neželjene posljedice dugotrajne imobilizacije u krevetu, koje mogu znatno otežati funkcionalno osposobljenje pacijenta u kasnijim fazama oporavka. Neadekvatno zbrinjavani pacijenti u toj fazi olako mogu zadobiti: kontrakture, dekubitus, hipostatsku pneumoniju, trombozu. Pacijenta se redovito okreće i pozicionira u supinirani, bočni i polusjedeći položaj, a nešto rjeđe u pronirani položaj. Svaki od ovih položaja ima svoje prednosti kod određenih stanja pojedinoga pacijenta, stoga se svakome pacijentu pristupa individualno. Na temelju analize pacijenta, terapeut koristi najprikladnije položaje koje individualno prilagođava pacijentu, kako bi mu omogućio da osjeti što normalnije reakcije, koje su neophodne u kasnijoj fazi funkcionalnog oporavka.