Opsesivno kompulzivni poremećaj (OCD) je anksiozni poremećaj u kojem je um trajno preplavljen mislima koje nije moguće kontrolirati i osoba je prisiljena neprekidno ponavljati određene radnje; sve to bitno remeti svakodnevni život i dovodi do snažnog stresa. Prema istraživanju Myers i suradnika (1984.) opsesivno-kompulzivni poremećaj pogađa 1-3% populacije. OCD karakteriziraju opsesivne misli koje zatim mogu dovest do prisilnih radnji. Najčešći oblik opsesija je opsesija od kontaminacije, a karakterizira ju pretjerano čišćenje ili pranje ruku. Česta posljedica OCD-a negativan je učinak na bolesnikove odnose s drugim ljudima, osobito članovima obitelji. Smatra se da se etiologija same bolesti nalazi u nekoliko čimbenika. Oni koji se spominju u mnogim istraživanjima su genetski, okolišni i biološki čimbenici, međutim razlikujemo i teorije koje objašnjavaju etiologiju OCD-a. Psihoanalitička teorija smatra da je OCD posljedica instinktivnih poriva koji mogu biti spolni ili agresivni, a nastali su zbog prestrogog odgoja tijekom stjecanja funkcije nad eliminacijskim sustavom. Bihevioralne teorije došle su do zaključka da je riječ o naučenim oblicima ponašanja koji su potkrijepljeni posljedicama njihovog izvođenja, a kognitivne teorije da se povećava vjerojatnost opsesivno kompulzivnog ponašanja izbjegavanjem izvora „prijetnje“. Farmakološko liječenje obuhvaća uzimanje antidepresiva, klomipramina i SSRI-a. Krajnji oblik terapije je cingulotomija, kirurški zahvat kojim se bijela tvar cingularnog snopa aksona razdvoji nekoliko centimetara. Najučinkovitija i najčešće korištena terapija je kognitivno-bihevioralna terapija koja je pokazala pozitivne rezultate u tretiranju ovog poremećaja. Dakle, osobu se izlaže situacijama koje izazivaju kompulzivne radnje, ali ih se uzdržava od izvođenja rituala. Iako je taj proces veoma neugodan za pacijenta smatra se da nelagodu treba izdržati kako bi se što učinkovitije riješio problem. Psihijatrijska sestra mora brinuti o tjelesnom i duševnom stanju bolesnika, ona najviše vremena provodi uz bolesnika pa sve promjene koje uoči iznosi ostatku stručnog tima, ali i obitelji bolesnika. Ona je dio psihijatrijskog tima i sudjeluje u zdravstvenoj skrbi od postavljanja dijagnoze do liječenja i otpusta pacijenta iz bolnice. Mora imati razvijena znanja iz psihologije i komunikologije kako bi što bolje razumjela ponašanje bolesnika. Kroz povijest shvaćanje duševnih bolesti se mijenjalo. Bez obzira na mnoga saznanja, o duševnim bolestima, do kojih su došli znanstvenici, stigmatizacija duševnih bolesnika je i dalje prisutna.