Epilepsija je nezarazna bolest mozga koju karakteriziraju dva ili više ničim izazvanih napadaja koji se javljaju u razmaku od više od 24 sata ili jedan ničim izazvani napadaj kada je poznato da je rizik za drugi visok. Epilepsija nije samo neurološki poremećaj, već može imati i negativne psihosocijalne posljedice na ljude s epilepsijom i članove njihovih obitelji. Teret epilepsije za oboljelu osobu uključuje fizičke opasnosti od nepredvidivih napadaja, ali i socijalnu isključenost kao rezultat negativnog stava prema osobama s epilepsijom. Stigma čak može spriječiti odrasle da se vjenčaju ili osobama s epilepsijom može uskratiti posao čak i kad napadaji ne bi njihov rad učinili neprikladnim ili nesigurnim. U značajnom broju slučajeva uzrok epilepsije ostaje nepoznat. Utvrđeni uzroci obično se razlikuju ovisno o dobi pacijenta. Nasljedni sindromi, urođene malformacije mozga, infekcije i traume glave vodeći su uzročnici u djece. Trauma glave najčešći je poznati uzrok kod mladih odraslih osoba. Mnogi bolesnici s epilepsijom žive normalnim životom, ali nema sumnje da je dugoročna prognoza epilepsije u mnogim slučajevima loša zbog povećanog morbiditeta i smrtnosti. Psihosocijalna pitanja i stigma glavne su prepreke s kojima se osobe s epilepsijom suočavaju u svom svakodnevnom životu. Osobe s epilepsijom suočavaju se s preprekama u pogledu pristupa mogućnostima za provođenje tjelesne aktivnosti zbog uočenog povećanog rizika od napadaja, straha od ozljeda povezanih s napadajima i neodgovarajućih savjeta medicinskih stručnjaka. Jedno od područja kvalitete života za koje se zna da je ugroženo epilepsijom je zapošljavanje. Pokazalo se da su osobe s epilepsijom do dvostruko veće vjerojatnosti od ljudi bez nje da budu u riziku od nezaposlenosti, a podložne su i na zapošljavanje na nižoj razini, u odnosu na razinu njihovih vještina i kvalifikacija. Razumijevanje svakodnevnog ukupnog učinka epilepsije na bolesnika i cijelu obitelj neophodno je za uspostavljanje edukacijskog plana skrbi. Edukacijski ciljevi za samostalno upravljanje epileptičkim napadom su prenošenje znanja, poboljšanje stavova, razvijanje vještina i, ako je potrebno, modificiranje ponašanja koja se odnose na dijagnozu i liječenje epilepsije. Važno je da medicinske sestre razumiju percepciju bolesnika i obitelji o epilepsiji i procijene njihovu spremnost za učenje