Važnost rane privrženosti i utjecaj na kasniji razvoj Svrha ovog rada je objasniti važnost rane privrženosti i povezati ju s kasnijim razvojem. Privrženost predstavlja snažnu, emocionalnu vezu između bliskih osoba, u ovom slučaju između djeteta i roditelja, a rana privrženost započinje već nakon rođenja djeteta. Privrženost je jedan od temelja emocionalnog razvoja osobe. Privrženost utječe na razvoj osobe u vidu sigurne i nesigurne privrženosti. Sigurna privrženost je najčešća, stvara stabilnu bazu za razvoj djeteta, a razvija se roditeljevom dostupnošću i odgovaranjem na djetetove signale, roditeljevom brigom i pažnjom te podrškom okoline. Sigurna privrženost kod dojenčeta povezana je s većom nezavisnosti, samopouzdanjem, samopoštovanjem, kvalitetnijim rješavanjem problema, boljih odnosa s vršnjacima, kvalitetnijim romantičnim vazama, uspješnim prepoznavanjem emocija, regulacijom te s poboljšanim kognitivnim, emocionalnim i socijalnim razvojem. Sigurna privrženost važna je za razvoj neurorizične djece na način da djeca koja odrastaju u stabilnim životnim uvjetima okruženi socijalnom podrškom pokazuju veći napredak u razvoju. Privrženost i njen razvoj ovisi o mogućnosti uspostavljanja privrženosti, kvaliteti skrbi te obiteljskim okolnostima koje utječu na osobu u bilo kojem životnom periodu. Uočen je međugeneracijski prijenos privrženosti koji objašnjava prijenos privrženosti roditelja na dijete, ali on se uvijek može izmijeniti ovisno o karakteru osobe i životnim uvjetima. Životne situacije mogu utjecati na unutarnji model osobe te ga izmijeniti što sa sobom nosi i promjenu privrženosti sa sigurne u nesigurnu ili obrnuto. Kontinuitet skrbi pokazao se vrlo bitnim za održavanje privrženosti što znači da nije dovoljno imati sigurnu privrženost s dojenčetom, nego ju održavati tijekom cijelog djetinjstva. Djeca koja su izložena kontinuiranoj sigurnoj privrženosti kasnije će gotovo uvijek zadržati sigurnu privrženost i razviti ju i sa svojom djecom. Postoje razne intervencije usredotočene na promociju privrženosti između djeteta i roditelja, ali u ovom radu osvrnut ćemo se na radno-terapijske intervencije i važnost radne terapije kao struke za razvoj privrženosti. Radna terapija u svome središtu ima osobu i kvalitetu njenog života pa tako na specifičan način pridonosi razvoju privrženosti kroz poticanje na zajedničko izvođenje okupacija djeteta i roditelja, edukaciju i mnoge druge intervencije.