Štitnjača je najveća endokrina žlijezda ljudskog tijela. Građena je od dva režnja koje spaja most, isthmus. Štitnjača proizvodi hormone važne za normalno funkcioniranje organizma, a to su tiroksin (T4) i trijodtironin (T4). Rad štitnjače kontrolira adenohipofiza, hormonom tireotropinom (TSH). Poremećaj rada štitnjače dovodi do promjene količine hormona u krvi, što može dovesti do smanjene koncentracije (hipotiroidizma) ili povećane koncentracije hormona u krvi (hipertiroidizma). Najčešća zloćudna bolest endokrinog sustava su tumori štitne žlijezde, koji mogu bit benigni i maligni. Benigni tumor je folikularni adenom, a u maligne tumore ubrajaju se papilarni, folikularni, medularni i anaplastični karcinom. Medularni karcinom jedini nastaje iz C-stanica, dok ostali spadaju u epitelne tumore. Najlošiju prognozu preživljavanja ima anaplastični karcinom, a najbolju papilarni karcinom. Dijagnostika tumora štitnjače započinje kliničkim pregledom kojim se utvrde promjene štitnjače. Daljnjom obradom rade se laboratorijske pretrage, CT, MR, ultrazvuk, citološka punkcija i scintigrafija. Stadij tumora podrazumijeva njegovu veličinu i proširenost, a određen je prema podacima iz TMN klasifikacije. O stadiju tumora ovisi i opsežnost kirurškog zahvata. Svi maligni karcinomi štitnjače, ali i benigni liječe se kirurškim zahvatom. Najčešće se izvodi lobektomija kojom se odstranjuje samo jedan režanj štitnjače, najčešće se koristi kod beningnih promjena, a totalnom tiroidektomijom odstranjuju se oba režnja štitnjače kod malignih tumora koji zahvaćaju oba režnja. Nakon kirurškog zahvata štitnjače, pacijentima se obavezno uvodi hormonska terapija. Provodi se terapija sintetskim lijekovima koji zamjenjuju zadaću odstranjenog dijela štitnjače