Privrženost je trajna emocionalna povezanost između ljudskih bića, a smatra se da je nastala kao evolucijska reproduktivna strategija u sisavaca, kako bi mogli imati mali broj potomaka s visokim preživljavanjem. Privrženost u djece dijelimo na sigurnu i nesigurnu. Vrste nesigurne privrženosti su izbjegavajuća, anksiozna i dezorganizirana, a određujemo ih prema strategijama ponašanja u induciranom stresu. Privrženost se mijenja kroz odrastanje, ali kroz djetinjstvo i adolescenciju roditelji ipak imaju najznačajniji utjecaj na nju. Odnos s majkom je osobito važan u stvaranju privrženosti jer je ona najčešće primarni njegovatelj djeteta. Ona svojim nestabilnim ponašanjem i nedovoljnom osjetljivošću za potrebe djeteta izravno utječe na razvoj nesigurnosti u privrženosti. Nesigurno privržene majke imaju veće šanse za odgoj nesigurne djece jer se u situacijama distresa, umjesto na pružanje pomoći i potpore djetetu, primarno fokusiraju na svoje negativne emocije s kojima se ne mogu nositi. Adolescencija je burno razdoblje u kojemu dolazi do postupnog osamostaljivanja i rasta ravnopravnosti u odnosu s roditeljima te istovremenog sklapanja čvrstih prijateljstava i prvih romantičnih veza. Adolescenti već imaju relativno formiran sustav privrženosti, no on je i dalje podložan promjenama i utjecajima pozitivnih i negativnih iskustava. Odnos s roditeljima kroz odrastanje je čvrsto povezan sa samopouzdanjem, a ono, zajedno sa sustavom privrženosti pojedinca, uvelike utječe na životne ishode i opće psihičko blagostanje osobe. Privrženost u odrasloj dobi ima najveći utjecaj na ponašanje pojedinca u bliskim ili romantičnim vezama. Sigurno privržene osobe se puno lakše nose s raznim uzrocima unutarnjeg, vanjskog ili kroničnog stresa, dok nesigurno privržene osobe primjenjuju taktike koje često narušavaju kvalitetu veze. Postoje brojni faktori rizika koji ometaju pravilan razvoj privrženosti, a ugrubo su podijeljeni na faktore koji smanjuju dostupnost trajnog stabilnog njegovatelja i faktore koji smanjuju mogućnost primarnog njegovatelja da pruži adekvatnu skrb djetetu. Predložene intervencije za poticanje stvaranje sigurne privrženosti su Kangaroo care, Krug sigurnosti i Dijete-majka psihoterapija. Glavne značajke su im poticanje stvaranja bliskosti između roditelja (najčešće majke) i djeteta, ispravljanje pogrešnih obrazaca ponašanja te obučavanje podučavanje roditelja kako pružiti svome djetetu siguran okoliš pun potpore za odrastanje i bolje razumjeti njegove potrebe i ponašanja. U slučaju da je dijete smješteno u jedinici intenzivnog liječenja novorođenčadi zbog mnogih medicinskih stanja može doći do odvajanja djeteta od majke već u prvim danima djetetova života. Kako bi se u takvoj situaciji poboljšala privrženost između roditelja i djeteta fizioterapeut savjetuje i educira roditelje te ih potiče da i sami njeguju dijete dok je hospitalizirano. Fizioterapeut promatra znakove kojima dijete pokazuje svoje potrebe te prilagođava prostor oko djeteta u jedinici intenzivne njege novorođenčadi kako bi on bio što manje stresan za dijete. Razdoblje hospitaliziranja novorođenčadi stresno je i za roditelje, a njihova briga i panika mogla bi negativno utjecati na povezanost s djetetom. Iz tog je razloga potrebno dobro educirati roditelje te ih uputiti na pomoć psihologa te na grupe podrške roditeljima hospitalizirane djece.