Postupci koji se koriste za uređivanje genoma tj. uvođenje promjena u genima, a koji su dio genske terapije mogu se koristiti i u neterapijske svrhe – za unošenje gena ili uređivanje gena u organizmu pojedinca kako bi se poboljšala sportska izvedba. Takva uporaba ovih alata naziva se genski doping. Postoje brojni geni koji kodiraju proteine što bi se mogli koristit kao doping, a oni sa najvećim potencijalom poznatim do sada su ACTN3, ACE, gen za eritropoetin, faktor rasta sličan inzulinu, hormon rasta, miostatin, faktor rasta vaskularnog endotela, fibroblastni faktor rasta, endorfin i enkefalin, receptor delta aktiviran peroksisomskim proliferatorom te fosfoenolpiruvatna karboksikinaza. Ovaj rad prikazuje dosadašnja saznanja o genskom dopingu, načinu primjene, mogućim metodama detekcija te rizicima koje korištenje genskog dopinga nosi.