Poremećaji jedenja psihički su poremećaji s najvećom stopom smrtnosti. Anoreksija nervoza je poremećaj jedenja u čijem središtu se nalazi preplavljujući strah od debljanja. Osoba se koristi različitim metodama: odbija i/ili izbjegava hranu, koristi laksative, povraća i prekomjerno vježba, a sve kako bi osigurala mršavost. Kod osoba niskog samopouzdanja i perfekcionista koji ne uspijevaju u postizanju svojih ciljeva i savršenstva dolazi do pojave anoreksije nervoze. Smatra se da se iskrivljena percepcija javlja mnogo prije nego što osobe postanu opterećene svojim izgledom. Liječenje se bazira na razumijevanju, ohrabrivanju i bezuvjetnoj ljubavi kako bi se umanjili i potpuno eliminirali osjećaji neprestane krivnje u svakodnevici koja se svodi isključivo na pravila jedenja. Podrška i prihvaćanje okoline su izuzetno važni u izlječenju. Ovisno o stupnju bolesti u kojem se prepozna te spremnosti na suradnju djeteta i obitelji razlikovat će se i liječenje. Ako je osoba izgubila više od 25% svoje uobičajene tjelesne mase hospitalizacija je nužna. Nakon laboratorijskih i dijagnostičkih analiza svih organskih sustava potrebno je definirati i prepoznati metaboličke i psihijatrijske posljedice bolesti i iste liječiti. Izuzetno je važna individualna i obiteljska psihoterapija kako bi se otkrili emocionalni problemi i teškoće koji se nalaze u pozadini bolesti. Potrebno je postaviti ciljnu masu, kontinuirano provoditi edukaciju o prehrani s bolničkim nutricionistom (kao nevidljivim članom zdravstvenog tima) kao i svakodnevno medicinsko praćenje (laboratorijska i dijagnostička analiza, praćenje tjelesne mase i vitalnih znakova, kontrola obroka, ...) uz dopunu jelovnika pripravcima koji će osigurati dostatan unos makro i mikronutrijenata. Ovisno stupnju pothranjenosti, težini bolesti i suradljivosti djetetai/ili adolescenta kod anoreksije nervoze se primjenjuju enteralni pripravci kao oralni suplement ili putem nazogastrične sonde. Cilj terapije je postupno povišenje energetskog unosa, uz kontroliranu potrošnju energije kako bi se postigla pozitivna ravnoteža. Pojava realimentacijskog sindroma (refeeding syndrome) moguća je kod teško pothranjenih pacijenata tijekom ponovne uspostave hranjenja u razdoblju od prva dva do tri tjedna. Dolazi do ozbiljnih elektrolitskih poremećaja od kojih je najznačajnija hipofosfatemija, hipokalijemija i hipomagnezemija. Kolebanja elektrolita uzrokuju metaboličke, neuromuskularne i hematološke poremećaje pa je potreban svakodnevni pažljivi nadzor razina elektrolita (P, K, Mg) tijekom enteralne prehrane, a katkad se primjenjuje i nadoknada pojedinih elektrolita kako bi se izbjegao realimentacijski sindrom. Kod djece i/ili adolescenata postoji intenzivan strah od debljanja koji stvara otpor prema liječenju stoga je iznimno važan individualiziran pristup. Potrebne su redovite kontrole promjene tjelesne mase, raspored obroka i intenzitet vježbanja kako bi se zdravstveno osoblje doživljavalo kao savjetnik i pomoćnik u borbi protiv bolesti.