Zahvaćeni mišići u sindromu prenaprezanja hamstringsa su m. biceps femoris, m. semitendinosus i m. semimembranosus. Navedeni mišići polaze s tuber ossis ishii i vežu se na kostima potkoljenice. Bolan sindrom izazvan je prenaprezanjem mioentezijskog aparata tih mišića na njihovu polazištu na sjednoj izbočini. To može rezultirati simptomatologijom djelomične, a iznimno i potpune rupture pojedinog mišića. Glavna karakteristika kliničke slike sindroma je konstantna bol u donjem dijelu stražnjice koja se širi duž natkoljenice sve do poplitealnog područja iza koljena. Prije samog fizioterapijskog procesa potrebno je napraviti dobru fizioterapijsku procjenu na osnovu koje će se moći napraviti odgovarajući plan liječenja i rehabilitacije. Glavni cilj fizioterapijske procjene je određivanje težine i tijeka bolesti. Bez odgovarajuće rehabilitacije, sportaši mogu imati trajnu slabost ozlijeđenih mišića uz prilagodljive promjene u biomehanici te motornim obrascima sportskog djelovanja. Strategije rehabilitacije koje uključuju neuromuskularnu kontrolu, progresivnu agilnost, stabilizaciju trupa i ekscentričnu snagu kroz trening daju učinke promicanju povratka u sport i minimaliziranje rizika od ponovne ozljede. Liječenje sindroma prenaprezanja hamstringsa dijelimo na konzervativno i operativno. Nakon same ozljede potreban je kratkotrajni prestanak ili prilagodba sportskih i profesionalnih aktivnosti. Ublažavanje boli i kontrola upale postiže se terapijom bolnog područja ledom, ultrazvukom, laserom i magnetom. Neposredno uz navedenu terapiju provode se terapijske vježbe istezanja i jačanja zahvaćene skupine mišića, te proprioceptivne vježbe. Glavna komponenta rehabilitacijskog programa su vježbe snaženja, i to ekscentrične vježbe. Ekscentični trening posljednjih godina pokazao se kao uspješna metoda u liječenju sindroma prenaprezanja hamstringsa. Zbog značajnog gubitka fleksibilnosti veliko značenje imaju vježbe statičkog istezanja te PNF istezanje. Prevencija ozljede je od velike važnosti te joj se iz toga razloga pridaje sve veća pozornost. Da bi se provela preventiva, tj. da bi se što je više moguće smanjio rizik nastanka sindroma prenaprezanja mišića stražnje lože, potrebno je dobro poznavati predisponirajuće čimbenike nastanka tih sindroma i djelovati na njih.