Procjena ishoda fizioterapijske intervencije metoda je praćenja promjene stanja pacijenta kroz određeni vremenski period, te utjecaja fizioterapijske intervencije na tu promjenu. Osnovni instrumenti koji se koriste u svrhu mjerenja ishoda su manualni testovi te mjerni instrumenti kao što su upitnici koje ispunjava pacijent ili fizioterapeut. Rezultate testova interpretira fizioterapeut, a na temelju njih donosi zaključke o utjecaju fizioterapije na pacijenta te po potrebi modificira fizioterapijsku intervenciju kako bi ona bila optimalna i prilagođena pacijentu. Osnovni razlozi mjera ishoda temelje se na napredovanju zdravstvenog sustava, dokazima o osiguravanju optimalne skrbi za pacijente te racionaliziranju troškova. U svrhu evaluacije zdravstva i opravdavanja količine potrošenog novca, mjere ishoda fizioterapijske intervencije daju relevantne informacije o morbiditetu populacije i utjecaju fizioterapije na bolesti. Mjere ishoda zadnjih desetljeća se sve više upotrebljavaju, ali velik broj fizioterapeuta još se uvijek ne koristi njima u svakodnevnoj praksi – najčešće zbog organizacijskih poteškoća i manjka edukacije. Mjere ishoda poželjno je koristiti u svim granama struke – kod poremećaja muskuloskeletalnog sustava (tendinopatije, frakture, bol u vratnom ili lumbalnom dijelu kralješnice), reumatskih bolesti (reumatoidni artritis, ankilozantni spondilitis, osteoartritis, adhezivni kapsulitis), oštećenja središnjeg živčanog sustava, respiratorne disfunkcije ili u cilju kontrole boli. Proces selekcije mjera ishoda počinje poznavanjem zdravstvenog stanja pacijenta u kontekstu etiologije i patofiziologije. Također, u obzir se moraju uzeti i ciljevi pacijenta te procijeniti koje je mjere ishoda moguće primijeniti na specifičnog pacijenta. Najčešće korištene mjere poglavito se odnose na opću populaciju, ali ti testovi neće nužno odgovarati sportašu ili glazbeniku koji se moraju vratiti svakidašnjim treninzima ili sviranju instrumenta. U navedenim slučajevima fizioterapeut se mora prilagoditi pacijentu sa višim ciljevima i koristiti mjere ishoda prikladne njemu. Protokoli i testiranja za svakog pojedinačnog pacijenta izabrati će se putem identifikacije i kvantifikacije tjelesnih funkcija, ograničenja struktura, dijagnoze i prognoze te mogućnosti evaluacije. Odabrane mjere ishoda moraju biti pouzdane i valjane, prikladne za izvedbu medicinskom osoblju, prihvatljive i ugodne pacijentu, a glavni cilj im je prikazati realnu promjenu.