Inverzijsko uganuće klasificira se kroz 3 stupnja, prvi stupanj oštećenja karakterizira najlakša, drugi težu, a treći najtežu ozljedu. Na temelju evaluacije rezultata dobivenih procjenom i u suradnji sa pacijentom donosimo intervencijski plan. Liječenje uganuća najčešće je konzervativno, osim ako postoji potreba za rekonstrukcijom ligamenata ili u pristutnosti prijeloma kojeg ne možemo primjereno liječiti neoperativnom metodom. Inverzijsko uganuće karakteriziraju ligamentarne ozljede, od kojih su najčešće ruptura prednjeg talofibularnog ligamenta, nakon kojeg slijedi ruptura calcaneofibularnog ligamenta, dok samo u teškim slučajevima everzijskog tipa uganuća dolazi do rupture snažnog deltoidnog ligamenta. Trajanje i program rehabilitacije kod ligamentarnih ozljeda ovisi o stupnju ozljede, odnosno gradusu. Kod Cilj je kao takav jasan, provesti rehabilitaciju što kvalitetnije i omogućiti što brži povratak u aktivnosti svakodnevnog života, kao i povratak na sportske terene. Prema anatomskim i biomehaničkim osobinama gležanj ima tendenciju prema inverziji, naročito u plantarnoj fleksiji. Posljedica inverzijske distorzije je oštećenje lateralnog ligamentarnog kompleksa, everzijsku distorziju prati oštećenje deltoidnog ligamenta, dok kod visoke distorzije dolazi do oštećenja sindesmoze. Konzervativna metoda liječena indicirana je kod sva 3 stupnja oštećenja. Operativno liječenje može se razmatrati ukoliko do uganuća dolazi vrlo često, te ako klinička slika ukazuje na kroničnu nestabilnost zgloba. Operativnom liječenju priskačemo i kod ozljeda koštanih segmenata ukoliko imobilizacija nije dovoljna za sanaciju nastalog oštećenja. Evaluacija provedena na temelju informacija dobivenih iz anamneze o samoj ozljedi oblikuju daljnju obradu i procjenu. Ottawa smjernice u medicini koriste se kako bi se utvrdilo postoji li potreba za radiološkim pretragama, odnosno kako bi se odstranila sumnja na prijelom u slučaju da su svi kriteriji u smjernicama negativni. Uvid u stupanj funkcionalnih ograničenja i ozljede dobiva se funkcionalnim specifičnim testovima, raznim upitnicima, te objektivnim postupcima procjene. Biološko cijeljenje tkiva poklapa se sa fazama fizioterapijske intervencije. Od intervencije se koristi PRICE protokol u akutnoj fazi,terapijske vježbe snage, proprioceptivne vježbe, vježbe istezanja, mobilizacija zglobova i mekih tkiva, neuro-mišićna elektrostimulacija, bandažranje i steznici, Kinesio taping. Edukacija i osvještavanje pacijenta o rizičnim faktorima i važnosti prevencije može smanjiti nastanak ponavljajućih uganuća. Propriocepcija slovi za najučinkovitiji oblik prevencije kod rekreativaca i profesinalnih sportaša. Važno je poznavati mehanizam nastanka ozljede kako bi bili u mogućnosti u što većoj mjeri prevenirati nastanak ili ponavljanje uganuća. Klinička slika kronično nestabilnog zgloba očituje se kroz smanjenu propriocepciju zgloba, što rezultira smanjenim osjetom i brzinom prijenosa živčanog signala kao i dužim neuromišićnim odgovorom na podražaj, te smanjenom posturalnom stabilnošću i snagom. Nadalje, rekonvalescente je potrebno educirati o pravilnoj primjeni steznika i bandaža, ukazati na važnost njihovog korištenja tijekom fizičke aktivnost, i potpunog rasterećenja van sportske aktivnosti, kako bi se održao i facilitirao normalan proprioceptivni odnos. Za kraj, važnost proprioceptivnih vježbi ne možemo dovoljno istaknuti, svakodnevno izvođenje proprioceptivnih vježbi pokazalo su se najvažnijim faktorom u prevenciji ponavljajućeg uganuća. Proprioceptivne treninge važno je nastaviti i nakon provedene rehabilitacije.