Konceptom kvalitete života počelo se baviti 70 –ih godina dvadesetog stoljeća. Od tada je dano preko 100 definicija ovog koncepta i 1275 različitih instrumenata za njegovu procjenu. Većina tih definicija definira kvalitetu života kao subjektivno, osobno doživljavanje vlastitog života. Tako da ,prateći se ovim teorijama, zaključujemo da kod oboljele djece od neuroloških bolesti govorimo i o tome kako njihovi roditelji doživljavaju njihovu kvalitetu života, kao i oni sami u nekoj dobi. Sasvim sigurno je to da neće svatko na isti način gledati što je za njegovo dijete najbolje, niti postoji špranca za to. Ovisi o puno faktora od materijalnog do socijalnog i kulturološkog aspekta. Neka djeca se nikada neće osamostaliti i uvijek će ovisiti o roditeljima ili skrbnicima. Zato, u ovom radu ćemo prikazati kako možemo djeci oboljeloj od konvulzija, epilepsije i spinalne mišićne atrofije pomoći da se integriraju u društvo, da budu dio zajednice i da se ne osjećaju socijalno izoliranim, jer vidimo svaki dan i u raznim situacijama da se na takvu djecu drugačije gleda. U ovom radu ćemo prikazati da je najvažnija edukacija ,kako medicinskih djelatnika, tako i roditelja oboljele djece, njihovih vršnjaka i svih onim koji sudjeluju u socijalnom životu. Također je vrlo bitna i suradnja zdravstvenih ustanova i raznih udruga , što smo primijetili da u Hrvatskoj nedostaje.