Potreba za učinkovitom komunikacijom između zdravstvenog osoblja i pacijenata u svakodnevnom radu medicinskih sestara/tehničara je očigledna. Dobra komunikacija može potaknuti oporavak pacijenta, dok loša komunikacija može biti uznemirujuća i imati loše posljedice, stoga komunikacijske vještine predstavljaju temelj dobrog rada i pozitivnog ishoda zdravstvene njege pacijenta. Ako komunikacija nije adekvatna zdravstvena njega pacijenta neće biti potpuna, a među zdravstvenim osobljem informacije neće biti adekvatno prenesene, stoga komunikacijske vještine predstavljaju temelj dobrog rada i pozitivnog ishoda zdravstvene njege pacijenata. Dobre komunikacijske vještine iznimno su važne u radu sa svim pacijentima, a dodatna znanja potrebna su kada radimo sa specifičnim skupinama koje mogu imati neka ograničenja u komunikaciji nastala zbog bolesti ili razvojnih mogućnosti. Stoga je cilj ovog rada prikazati obilježja komunikacije sa skupinama koje imaju neke specifične komunikacijske potrebe. Zdravstveni djelatnici trebaju biti svjesni kako različiti oblici ponašanja mogu imati i različit utjecaj na pacijente, odnosno kakve će biti kratkoročne i dugoročne posljedice po njihov odnos. Tako asertivni način komunikacije ima ključnu ulogu u dugoročnom održavanju kvalitete međuljudskih odnosa kao i u smanjivanju stresa dok, neasertivan način i agresivan način mogu dovesti do poteškoća u odnosima. Posebnosti u pristupu komunikacije s osobama smanjenih komunikacijskih sposobnosti su prije svega osobine i trenutno stanje pacijenta te opći uvjeti okoline u kojima se odvija komunikacija. Specifičnosti komunikacije s osobama u stresu je da pažljivo slušamo, pokažemo strpljenje i razumijevanje za stanje u kojem se pacijent nalazi. Ako je pacijent ljut ili agresivan, važno je prekinuti taj agresivni krug, nikada na agresiju odgovarati agresijom a to možemo na način da potaknemo osobu na razgovor kako bi saznali zbog čega je došlo do agresije. Specifičnosti komunikacije s osobama sa senzornim, kognitivnim i psihičkim teškoćama su prilagodba svjetlosti u prostoriji ako osoba ima oštećenje vida, izbjegavanje dugotrajne razgovore ako osoba ima oštećenje govora, govoriti u kratkim rečenicama, ponavljati i davati upute jednu po jednu u slučajevima težih kognitivnih poremećaja. Cilj komunikacije je prijenos informacija i pružanje pomoći pacijentu da se izrazi u čemu veliku ulogu imaju i medicinske sestre/tehničari.