Transfuzijsko liječenje krvnim pripravcima najčešće se primjenjuje radi nadoknade volumena krvi ili pojedinog krvnog sastojka, povećanja kapaciteta prijenosa kisika, postizanja odnosno održavanja hemostaze zbog manjka trombocita ili faktora zgrušavanja i prevencije ili liječenja infekcije imunoglobulinima. Usprkos svim tehnološkim i znanstvenim dostignućima te postupcima koji se poduzimaju kako bi transfuzija krvi bila što sigurnija za bolesnika, svaka transfuzija krvi nosi sa sobom određeni rizik. Medicinski djelatnici koji su uključeni u primjenu krvi i krvnih pripravaka moraju dobro poznavati simptome nuspojava ili reakcija koje su ponekad popratni dio prilikom transfundiranja istih. Za transfuzijsko liječenje je odgovaran liječnik a medicinska sestra ili tehničar ga smiju primjeniti isključivo pod njihovim nadzorom. U cijelom procesu transfuzijskog liječenja najopasnije su posttransfuzijske reakcije koje se dijele u nekoliko segmenata. Budući da neke od njih su letalne, potrebno je dobro poznavati postupke i procedure prije same transfuzije, kontrolirati tok transfuzije (pratiti vitalne znakove bolesnika), te skrbiti o bolesniku i nakon prestanka transfuzije, kako bi se sve te neželjene nuspojave svele na najmanju moguću mjeru. Cilj rada je prikazati intervencije medicinske sestre u pripremi bolesnika za transfuzijsko liječenje, praćenje bolesnika tijekom i nakon provođenja transfuzijskog liječenja s ciljem pravovremenog preveniranja, prepoznavanja, i riješavanja mogućih posttransfuzijskih reakcija.