Sudeckov sindrom je stanje praćeno konstantnom boli, oteklinom, vazomotornim i trofičkim promjenama najčešće na šaci ili stopalu uslijed prethodne traume. Napretkom znanosti, mijenjao se naziv sindroma, dok je danas opće prihvaćen naziv kompleksni regionalni bolni sindrom (KRBS). Cilj ovog rada je prikazati etiologiju, patofiziološke mehanizme nastanka boli, kliničku sliku, dijagnozu, prevenciju i metode liječenja kroz fizioterapijski pristup. Kompleksni regionalni bolni sindrom može se javiti uslijed prijeloma, uganuća, ozljeda mekih tkiva, amputacije, imobilizacije, kirurškog zahvata, infekcija, ozljeda živca, infarkta miokarda ili ozljede mozga. Danas još uvijek nije razjašnjeno koji su to uzroci koji dovede do ovog stanja, no poznato je da neki čimbenici mogu pogodovati nastanku sindroma poput nepravilne interakcije između središnjeg i perifernog živčanog sustava, genetske predispozicije, neadekvatnog odgovora na nastalu ozljedu te psiholoških karakteristika pacijenta. Na razvoj kompleksnog regionalnog bolnog sindroma utječu brojni patofiziološki mehanizmi (promijenjena aktivnost simpatikusa, poremećaj središnjeg živčanog sustava, neurogena upala) gdje pogrešnom interpretacijom somatosenzornog sustava na mehaničke podražaje, koji inače ne izazivaju bol, kod pacijenata s KRBS-om dovode do pojave tipičnih simptoma. Klinička slika pacijenata je složena, individualna te podložna promjenama kroz vrijeme koju odlikuju poremećaji senzorike, motorike, autonomnog živčanog sustava te vazomotorike. Dijagnoza se sastoji od uzimanja anamneze, provedbe kliničkog pregleda, diferencijalne dijagnostike i dijagnostičkih metoda koje potvrđuju stanje pomoću Budimpeštanskih kriterija. Liječenje se provodi interdisciplinarnim pristupom primjenom farmakološke i fizikalne terapije, invazivnih postupaka te psihoterapijom. Najvažniju ulogu u liječenju ima rana, aktivna i individualno prilagođena fizioterapija gdje je u središtu rehabilitacije pacijent koji uz fizioterapeuta aktivno sudjeluje u fizioterapijskom procesu. Fizioterapijski proces sastoji se od procjene na temelju SOAP modela, intervencije i evaluacije. Glavni ciljevi jesu: smanjenje boli, unapređenje funkcije i kvalitete života pacijenta kroz povratak aktivnostima svakodnevnog života, edukacija te prevencija ponavljanja patološkog stanja.