Hrvanje je sport čija se starost u stručnoj literaturi izjednačuje sa starosti čovječanstva te predstavlja osebujan olimpijski sport kojeg obilježava bogata povijest i višestoljetna tradicija zbog čega se izdvaja od ostalih srodnih sportova. Kroz povijest je prisutan kod raznih naroda i kultura te je u svakoj korišten za drugačiju vrstu namjene pod svojim specifičnim imenom – od Egipta preko Perzije, Indije, Mongolije, do Japana, Grčke i ostalih. Osim predstavljanja sportske aktivnosti koja je svoju svrhu ostvarivala u herojskim borbama, hrvanje se također smatralo vještinom i umjetnošću. Hrvanje predstavlja borben i ratoboran sport kojeg karakterizira snažan tjelesni kontakt a svoju svrhu ostvaruje u suparničkom dvoboju pod određenim pravilima u zadanom vremenskom roku. Najpoznatiji načini hrvanja su grčko-rimski i slobodan način od koja se svaki dijeli na stojeći i parterni položaj. Ključna razlika u načinima predstavlja mogućnost korištenja donjih ekstremiteta u svrhu bacanja koja je zabranjena u grčko-rimskom dok je dozvoljena u slobodnom načinu. Danas je hrvanje sport u kojem su prisutne sve dobne skupine koje se međusobno dijele prema težinskim kategorijama te je jednako popularan kako kod muške tako i kod ženske populacije. Pobjeda se u borbi može ostvariti na nekoliko načina od kojih je najdraža i najpopularnija pobjeda „tušem“. S obzirom na protokole i uvjete koji trebaju biti zadovoljeni kako bi se moglo nastupiti na natjecanju, hrvanje predstavlja nimalo lak sport koji zahtjeva velika odricanja i nadprosječne mentalne i fizičke napore. Tijekom godina provedena su brojna istraživanja o hrvačkim ozljedama s ciljem pronalaska metoda prevencije njihovog nastajanja. Ozljede su podijeljene na 3 glavne skupine a sastoje se od ozljeda glave, kralješnice i trupa, ozljede gornjih ekstremiteta te ozljeda donjih ekstremiteta, dok se u sklopu zasebnog rangiranja izdvaja 6 najčešćih ozljeda i to navedenim redoslijedom: koljeno, rame, uho, donji dio leđa, vrat i rebra. Osim ortopedskih ozljeda koje su moguće tijekom samog natjecanja kao i treninga veliku ulogu igra i sama težina koja, kroz proces skidanja kilograma, ima velik utjecaj na cijeli fiziološki sustav hrvača. Broj katastrofalnih ozljeda vrlo je nizak no one do kojih i dođe najviše se javljaju kod obrambenog nego napadačkog hrvača. Ozljede se češće javljaju na treningu ali stopa ozljeda veća je na natjecanju. Prevencija ozljeda je u hrvanju prioritetna stavka stoga se ista prožima kroz posebnu obuću, odjeću, podlogu kao i posebnim vježbama za razvoj snage, jakosti, fleksibilnosti te propriocepcije kroz pomno isplaniran trening.