Potreba visoko specijaliziranih znanja i vještina može postati problem kada isti nije paralelan sa znanjem i vještinama svih članova tima, posebice kada je riječ o učinkovitosti zajedničkog odnosno timskog rada. Javlja se sve veća potreba za prevencijom i kontinuitetom u pružanju zdravstvene skrbi, te isti zahtijevaju kvalitetnu suradnja među stručnjacima ne samo kod visoko specijaliziranih bolničkih okruženja, već i u primarnoj zdravstvenoj zaštiti zajednice. Sve veća složenost znanja i vještina rezultira povećanjem specijalizacija kada je riječ o profesijama vezanim uz zdravstvo pa tako i fizioterapiju. Rast i razvoj same fizioterapije ima veliki utjecaj na profesionalne sposobnosti i potencijale novo obrazovanih fizioterapeuta, no isto tako i edukacije već obrazovanih. Kada se govori o fizioterapeutima s višim stupnjem obrazovanja govori se o osobama koje trebaju imati vještine i atribute koji su relevantni u njihovoj svakodnevnoj praksi i to sve u svrhu kompetentnosti. Oni također trebaju vještine i atribute koji će im omogućiti prilagodbu promjena i razvoj profesionalnosti, vidljivo u radu. Očekivanja današnje ''moderne'' fizioterapije ima vrlo visoke standarde prakse, pa se tako uz kliničke vještine očekuju i mogućnost specijalista (diplomanata) da rade kao dio tima, upotpunjeno s vlastitom inicijativom. Također važna je orijentacija i sposobnost uključivanja u cjeloživotno učenje, te razmišljanja o napredcima na području fizioterapije.