Primjena centralnog venskog katetera (CVK), zbog lakšeg pristupa krvožilnom sistemu i hemodinamskog monitoriranja pacijenta, važna je tema suvremene medicine i sestrinstva. Kod bolesnika kojima je potrebna parenteralna primjena tekućina i/ili lijekova najčešće se osigurava perkutanim venskim kateterom. U onih bolesnika kojima je potreban dugotrajan, hitan i siguran venski put postavlja se CVK. Za hemodinamsko monitoriranje pacijenata, pogotovo nestabilnih, uz CVK bitno je i invazivno praćenje arterijskoga krvnoga tlaka koje se osigurava kateteriziranjem arterije. Ovakvim putem dobivamo i prednost bezbolnog vađenja krvi za laboratorijske i ine pretrage. Postoji nekoliko vrsta centralnih venskih katetera. Primarno se dijele na katetere za kratkotrajnu i dugotrajnu primjenu. Dugotrajni CVK se nadalje dijele na one koji se postavljaju putem periferne vene (PICC, engl. peripherally inserted central catheter), vanjske katetere koji mogu biti tunelirani ili netunelirani te unutarnje, odnosno implantirane katetere. Primjena CVK nosi rizike od lokalnih i sistemskih infektivnih komplikacija, kao što su lokalna infekcija na mjestu gdje je postavljen kateter, sepsa, septički tromboflebitis, endokarditis i druge metastatske infekcije. Centralni venski kateter se postavlja i kod dijaliza, gdje je dijaliza hitna a pacijent nema drugi pristup. Ovaj tip pristupa se obično koristi samo privremeno, jer postoje dva glavna žilna puta: primarna arteriovenska fistula (AVF) i sintetički arteriovenski graft (AVG). Kada postoje problemi sa održavanjem AVF-e ili AVG-a, centralni venski kateter postaje trajni pristup iako ima najlošiju funkciju te najveći rizik za infekciju u odnosu na AVF ili AVG, te ih treba koristiti samo ako se primarna fistula ili sintetički graft ne mogu održati. Većini osoba primljenih na hitni prijem ili akutni bolnički odjel potrebno je uvođenje perifernog venskog katetera/kanile (PVK), koji služi za davanje infuzije i lijekova. PVK je fleksibilna, plastična cijev koja se uvede u perifernu venu, najčešće na šaci i podlaktici. Gotovo polovica venskih katetera prestane funkcionirati prije kraja liječenja i mora se umetnuti novi. To je neugodno za pacijenta i skupo za zdravstveni sustav. Jedan od razloga propadanja PVK je taj da proizvodi koji se koriste da bi ih držali na mjestu nisu potpuno djelotvorni i dozvoljavaju da se PVK pomiče. To pomicanje uzrokuje crvenilo, upalu ili čak infekciju krvi. PVK se može začepiti, iz njega može curiti tekućina u okolno tkivo ili čak može ispasti kao posljedica pomicanja. Funkcija plastičnih ljepljivih folija za kateter ili sigurnosnih uređaja je da zadrže kateter u veni i da pokriju mjesto uboda kako bi ostalo suho, čisto i zaštićeno od infekcije. Kateteri nude neke prednosti, ali i značajne rizike u odnosu na AVF i AVG. CVK omogućuje brz pristup u cirkulaciju kada nema AV pristupa, a može se uvoditi u većine bolesnika u nekoliko različitih lokacija. Rizici uključuju krvarenje, infekcije izlaznog mjesta, tromboze, stenoze središnjih vena i neadekvatnu dijalizu. Kateteri također potiču kroničnu upalnu reakciju i povezani su s dugotrajnijim bolničkim liječenjem, povećanim pobolom i smrtnošću. Po obliku mogu biti ravni i zavinuti, a uvode se nakon punkcije odgovarajuće vene “naslijepo” ili pod kontrolom ultrazvuka. Rjeđe se koriste jednoluminalni, a češće dvoluminalni kateteri različitih dužina. Svi članovi multidisciplinarnog tima uključeni u uvođenje i njegu CVK moraju biti upoznati sa smjernicama dobre kliničke prakse, mogućim komplikacijama te poznavati smjernice zbrinjavanja istih. Medicinska sestra kao član multidisciplinarnog tima priprema bolesnika, omogućuje bolesniku najveću moguću udobnost, sigurnost i koristi poznavanje dobre kliničke sestrinske prakse za produljenje života CVK.