U današnje vrijeme ljudi su sve manje u pokretu, a sve više žive sjedilačkim načinom života. Takav način života i sama tjelesna neaktivnost uzročnici su raznih problema sa zdravljem. Tjelesnu aktivnost možemo objasniti kao jedan od najprirodnijih načina koji nam omogućuju trošenje energije. Kada je riječ o starijoj populaciji kod njih je oblik aktivnosti prvenstveno rekreacijski, ne natjecateljski. U rekreacijskom obliku sporta rabe se isti pokreti kao i u sportu no njihova namjena je različita dok je u natjecateljskom sportu glavna misao pobjeda kada je riječ o rekreacijskom tu je prvenstveno zabava, te održavanje tjelesne aktivnosti. Kod izbora aktivnosti za starije osobe bitni su različiti faktori kao što su: dob, spol, te kondicija kako funkcijska tako i zdravstvena. Promicanje tjelesne aktivnosti u starijih odraslih osoba trebalo bi naglasiti umjerenu intenzivnost aerobne aktivnosti, aktivnosti jačanja mišića, smanjenje sjedilačkog načina životom i upravljanja rizikom. Tu je i velika uloga fizioterapeuta koji bi na način prilagođen starijoj dobi trebali odrediti vrstu tjelesne aktivnosti, te voditi stariju populaciju kroz program. Cilj rada je utvrditi postoji li značajna razlika u zadovoljstvu životom s obzirom na razinu tjelesne aktivnosti starijih osoba. Dodatno je provjeren odnos promatranih pojava s obzirom na neke sociodemografske karakteristike sudionica. U ovom istraživanju sudjelovalo je 60 osoba ženskog spola. Sudionice su raspoređene u dvije gotove skupine prigodnih uzoraka. Grupu 1 čine sudionice uključene u program rekreativne tjelesne aktivnosti koja se provodi 2-3 puta tjedno po 45 minuta uz vodstvo višeg fizioterapeuta. Grupu 2 čine sudionice koje nisu uključene ni u kakav organizirani oblik vježbanja. U najvećoj mjeri prisutno je gledanje televizije za obje grupe sudionica. Najviše se ističe hodanje kod grupe 1, te stajanje kod grupe 2. Tjelesna aktivnost nije izrazita u načinu života većine sudionica, jer se odvija tek ponekad. Osobe uključene u program rekreativne tjelesne aktivnosti, u odnosu na grupu sudionica koje nisu uključene, procjenjuju svoj život značajno fizički lakšim u usporedbi s drugima, zadovoljnije su učestalošću vlastitom tjelesnom aktivnosti, samoprocjena zdravlja im je bolja, te su značajno zadovoljnije svojim životom. Nedostatak motivacije najčešće je naveden razlog nedovoljne tjelesne aktivnosti u grupi 2.