Tehnologija hibridoma značajno je pridonijela proizvodnji antitijela i unaprijedila specifičnost antitijela koja se rabe u terapiji ili u laboratorijskim dijagnostičkim testovima. Jedno od najvećih postignuća u tehnologiji hibridoma je proizvodnja monoklonskih antitijela koja su specifična za određeni antigen te kao takva pogodna u terapiji mnogih bolesti uključujući maligne tumore. Mehanizmi rada monoklonskih antitijela su brojni, ali općenita podjela je na one koji djeluju kao posrednici imunosne reakcije usmjerene na tumorske stanice i na one vezane supstancom za uništenje tumorske stanice nakon specifičnog vezanja za tumorski antigen. Cilj monoklonskih antitijela mogu biti određene imunosne stanice, receptori epidermalnih faktora rasta, faktor rasta vaskularnog endotela i sl. Supstanca za uništenje tumorskih stanica vezana za monoklonsko antitijelo može biti radioaktivni izotop, kemoterapeutik ili citostatik. Prije uvođenja monoklonskih antitijela u terapijski protkol potrebno je provesti klinička ispitivanja kako bi se procjenila biodistribucija antitijela, njegova efikasnot i moguće nuspojave. Tek kada se dokaže da je korist antitijela u terapiji veća od mogućeg rizika, lijek dobiva odobrenje za korištenje u klinici. Odobriti ga mogu regulatorne agencije poput Američke agencije za hranu i lijekove ili Europska agencija za lijekove. Kada se pokaže da je pacijent prema karakteristikama tumora potencijalan kandidat za liječenje monoklonskim antitijelima slijedi, niz laboratorijskih procjena kako bi se potvrdilo da ne postoje kontraindikacije za primjenu lijeka. Tijekom primjene terapijskih monoklonskih antitijela potrebno je slijediti protokole, kako bi terapija bila što uspješnija i bez teških nuspojava.