U ovom preglednom radu biti će opisan razvoj posturalne kontrole kod djece s oštećenjem vida u odnosu na djecu s tipičnim posturalnim razvojem do dvanaestog mjeseca života. Oštećenje vida najjednostavnije možemo podijeliti na slabovidnost i sljepoću, no isto tako potrebno je poznavanje etiologije kao i da li se radi o oštećenju vida kao jedinstvenom problemu ili pak oštećenju koje je dio kompleksnijeg oboljenja poput cerebralne paralize. Razvoj posturalne kontrole temelji se na vizualnom, vestibularnom te proprioceptivnom sustavu, a njihova uloga je primanje informacija o položaju glave i tijela u prostoru. Vizualni sustav pruža informacije o predmetima koji nas okružuju, ali isto tako ima važnu ulogu i u održavanju ravnoteže te koordinacije tijela. Razvoj posturalne kontrole djeteta događa se kroz brojne varijacije pokreta te faze kojima dijete dolazi do vertikalizacije. Tijekom rada zamjećene su razlike u posturalnom razvoju djece s oštećenjem vida u odnosu na djecu s tipičnim razvojem. Odnose se na vremensko razdoblje koje je djetetu potrebno da dosegne neku od faza posturalnog razvoja. Postura se definira kao održavanje i pokretanje tijela u odnosu na prostor, a posturalni razvoj odnosi se na brojne faze koje dijete treba proći tijekom prve godine života. U ovom radu posturalni razvoj dijeli se na faze po tjednima i mjesecima, no to je gruba podjela kako bi što bolje mogli razumjeti posturalni razvoj. Tijekom prijelaza između dvije faze dijete isprobava brojne varijacije pokreta, odnosno isprobava razne aktivnosti te smjerove izvođenja pokreta kako bi pronašlo odgovarajuću aktivnost koja će dovesti do željenog položaja. Cilj rada je prvenstveno razumjeti promjene koje se događaju tijekom posturalnog razvoja djeteta s oštećenjem vida. Kroz rad biti će spomenute metode procjene kojima se oštećenje vida može primijetiti vrlo rano te započeti s ranom intervencijom. Cilj rane intervencije je u potpunosti iskoristiti ostatak vidne funkcije. Djeca kod koje je pristuno oštećenje vida uz razvoj posturalne kontrole stječu i prilagodbe auditivnih, taktilnih te proprioceptivnih podražaja koji su izražajni te nadomještaju nedostatak vida. Važno je razumjeti da se njihova percepcija okoline razlikuje od one kod djece bez oštećenja vida te im se potrebno prilagoditi i pomoći im u pronalaženju odgovarajućih aktivnosti za svladavanje prepreka.