Posljednjih desetljeća bilježi se signifikantan porast pretilosti na globalnoj razini. U Republici Hrvatskoj povećanu tjelesnu težinu ima 11% školske djece u dobi od 7 do 14 godina, a pretilo je 5.2 % školske djece. Čimbenici povezani s vjerojatnošću tranzicije pretilosti iz djetinjstva u odraslu populaciju su dob, roditeljska pretilost i težina pretilosti. Debljina tijekom djetinjstva povezana je s dugoročnim zdravstvenim posljedicama i pod utjecajem je genetskih, epigenetskih, bihevioralnih i čimbenika okoliša. Među njima, samo ponašanje i okolišni čimbenici mogu se mijenjati tijekom djetinjstva pa su navedeni središte kliničkih intervencija. Različiti okolišni čimbenici vjerojatno pridonose razvoju pretilosti kod djece uključujući: povećanje trendova u glikemijskom indeksu hrane, pića koja sadrže šećer, većim obrocima, brzoj hrani, smanjenju prisutnosti obitelji kod jela, smanjenju strukturirane tjelesne aktivnosti, skraćeno trajanje spavanja i promjene u elementima izgrađenog okoliša (npr. dostupnost pločnika i igrališta). Gledanje televizije jedan je od najvažnijih okolišnih čimbenika koji utječu na razvoj pretilosti tijekom djetinjstva. Genetički čimbenici mogu interaktivno djelovati s okolišnim čimbenicima u razvoju pretilosti. Identificirani su neki specifični sindromi i defekti određenih gena povezanih s pretilošću u djetinjstvu. Endokrini uzroci pretilosti identificirani su u manje od 1 posto djece i adolescenata s pretilošću. Nužna je rutinska procjena faktora rizika vezanih uz pretilost kod djece, kako bi se omogućila rana intervencija. To uključuje određivanje statusa pretilosti (BMI) bioloških roditelja i procjenu ključnih prehrambenih i tjelesnih aktivnosti i navika. Za djecu s pretilošću, komorbiditeti vezani uz težinu trebaju se procijeniti kroz fokusirani pregled sustava, fizikalni pregledi i laboratorijske nalaze. Za svu djecu i njihove obitelji, rutinska zdravstvena zaštita trebala bi uključivati obrazovanje usmjereno na pretilost. Da bi uspostavili terapijski odnos i pojačali učinkovitost, komunikacija i intervencije trebaju biti koncipirani u vidu podrške, a ne kroz okrivljavanje te trebaju biti usmjerene na cijelu obitelj, a ne samo na dijete. Treba naglasiti dugoročne promjene u ponašanju koje su povezane s rizikom od pretilosti. Kada se provodi na poticajni način, s naglaskom na ponašanje zdrave prehrane, a ne na kruti ili visoko restriktivni dijetetski zahvat, intervencije koje podupiru gubitak težine ne predisponiraju na poremećaje prehrane. Na primarnoj razini prvi susret medicinske sestre sa djetetom najčešće je u ambulanti. Medicinska sestra je neizostavan dio zdravstvenoga tima te ima za zadaću provođenje zdravstvene njege djeteta, za što mora biti izuzetno dobro educirana. Medicinska sestra mora znati primjeniti određeni stav i ponašanje u komunikaciji s djetetom ovisno o djetetovoj dobi. U primarnoj zdravstvenoj zaštiti medicinska sestra mora zagovarati i promicati zdrav život na način da savjetuje o zdravim namirnicama i načinu života, upućuje na raznorazne radionice zdravog života i zdrave prehrane, djeli prigodne letke o zdravom načinu života i sl. Opetovan kontakt i razgovor s djetetom i roditeljima/skrbnicima omogućuje praćenje djetetova zdravstvenog stanja te poboljšanje istog. Ključno je da medicinska sestra zadobije povjerenje djeteta, kako bi komunikacija kao i ishod zdravstvene njege bio zadovoljavajuć. Medicinska sestra mora znati objasniti i pojednostaviti djetetu termine vezane za bolest, načine liječenja, bili oni invazivni ili neinvazivni.