Ventrikularne tahiaritmije (tahikardija i fibrilacija) spadaju među najpogibeljnija hitna stanja u medicini. Bitno je da sve medicinske sestre, bez obzira na radno mjesto, budu educirane za prepoznavanje ventrikularnih tahiaritmija i za mjere održavanja života vezane uz taj problem. Dok ventrikularna fibrilacija uvijek zahtjeva promptnu reanimaciju, tretman ventrikularnih tahikardija ovisi o tome jesu li hemodinamski stabilne ili nestabilne. Od kliničkog je značaja i trajanje tahikardije, da li su kratkotrajne ili održane, ili repetitivne, među kojima je najneugodnija takozvana električna oluja – učestala pojava hemodinamski nestabilne tahikardije ili fibrilacije. Među maligne aritmije se ubraja i dvosjekla aritmija, kod koje se uz postojeću bradiaritmiju javljaju epizode ventrikularne tahikardije. Elektrokardiografski ventrikularnu tahikardiju karakteriziraju široki QRS kompleksi, koji mogu biti stalno isti kao kod monomorfne tahikardije, ili različiti kao kod polimorfne tahikardije. Monomorfnoj ventrikularnoj tahikardiji sliči supraventrikularna tahikardija s blokom grane, no ona ima redovito P val prije proširenog QRS kompleksa. Polimorfna tahikardija, koja je koje prognostički obično ozbiljnija, može i sličiti ventrikularnoj fibrilaciji, no zapis fibrilacije je puno manjih amplituda i posve nepravilan i kaotičan. Oprez je potreban jer takvu sliku može napraviti i tremor onoga tko snima EKG usred reanimacije. Većina ventrikularnih tahiaritmija nastaje uz postojeću strukturnu bolest srca, rjeđe u nasljednim „kanalopatijama“, i još rjeđe u endokrinološkim i nefrološkim bolestima. Pokretač aritmije može biti elektrolitski disbalans, hipoksija, toksemija, nuspojava lijekova i drugo. Ventrikularna tahiaritmija može nastati na 3 načina: pojačanjem automatizma, trigeriranjem i kruženjem impulsa. Hemodinamske posljedice ventrikularnih tahiaritmija su smanjena perfuzija tkiva, prvenstveno mozga, pa miokarda i ostalih organa, što dovodi do suženja ili gubitka svijesti, mogućeg moždanog ili srčanog udara, te usporen protok krvi plućnom vaskulaturom, što vodi i do plućnog edema, a sve zajedno i do šoka i smrtnog ishoda. Liječenje ventrikularnih tahiaritmija se u akutnim situacijama sastoji po potrebi i od reanimacijskih postupaka, a u hemodinamskoj nestabilnosti uz znake poremećaja svijesti, stenokardija ili hipotenzije često je potrebna defibrilacija ili sinkrona elektrokonverzija. Uz antiaritmike se pritom korigira i acido-bazni i elektrolitski disbalans. Naknadno se fokusira na etiološko liječenje, uključujući hitnu revaskularizaciju, a u cilju prevencije recidiva aritmije i nagle smrti po potrebi se kasnije implantira kardioverter-defibrilator ili se, ako je moguće, uradi ablacija izvora aritmije u miokardu. Osnovni je cilj ovog rada, nakon općenitog osvrta o ventrikularnim tahiaritmijama, prikazati intervencije medicinske sestre u zbrinjavanju bolesnika sa ventrikularnom tahikardijom odnosno ventrikularnom fibrilacijom, s posebnim naglaskom na rad izvan aritmološki specijaliziranih jedinica. U cilju unapređenja liječenja životno ugrožavajućih ventrikularnih tahiaritmija, sa sestrinskog je aspekta potrebno redovito obnavljanje edukacije i usavršavanje, kao i treninzi vještina za medicinske sestre koje ne rade na odjelima intenzivne njege, oformljivanje reanimacijskih timova gdje ih nema, te korekcija strukturno-organizacijskih problema gdje postoje. S relativno malo angažmana, ali ozbiljnog, može se time bitno unaprijediti ovaj izuzetno važan segment zdravstvene skrbi