Sažetak | Glavni cilj ovog rada je prikaz fizioterapijskih postupaka te rehabilitacije kod sindroma prenaprezanja mišića stražnje lože. Ciljevi će se odnositi na uporabu optimalnog pristupa fizioterapije koji rezultira smanjenjem disfunkcije, poboljšanjem i unaprjeđenjem funkcionalnosti sportaša te prevencijom ozljeda. To je vrlo česta sportska ozljeda, odnosno oštećenje koje se pojavljuje kod sportaša, osobito atletskih disciplina (trkača na kratke staze, preponaša te skakača u dalj i u vis). Kako se radi o učestaloj sportskoj ozljedi u medicinskoj literaturi postoje brojna istraživanja posvećena uzrocima nastanka same ozljede te mogućnostima prevencije. Prema rezultatima istraživanja, uzrok sindroma prenaprezanja proizlazi iz nesrazmjera snage mišića stražnje lože i snage mišića kvadricepsa. U nastanku sindroma sudjeluje mnoštvo unutarnjih i vanjskih rizičnih faktora. Unutarnji faktori mogu biti isti kod mnogih sportaša, dok su vanjski specifični s obzirom na sport. Unutrašnji rizični faktori vezani su uz stanje tijela, prvenstveno sportaševa lokomotornog sustava. To su, na primjer, bilateralna ili unilateralna neravnoteža u mišićnoj jakosti, nedovoljno razvijena fleksibilnost, nedovoljna kondicijska pripremljenost, anatomska odstupanja (npr. spušteno stopalo), pogrešno usvajanje tehnika izvedbe određene kretnje strukture i drugo. Primjeri vanjskih rizičnih faktora jesu: često mijenjanje podloge u trčanju, previsoko postavljeno sjedalo na biciklu, preduga ili preteška skija u skijaškom trčanju i sl. Do nastanka samog sindroma prenaprezanja mišića stražnje lože, bez obzira na to u kojem se obliku pojavljuje, dolazi kada postoji relativna slabost mišića stražnje lože u odnosu na mišiće kvadricepsa. Osim navedenog uzroka u literaturi se navode mnogobrojni činioci koji pospješuju nastanak ozljede. Neki od navedenih su faktor umora, određene greške u tehnici trčanja koje dovode do prevelikog istezanja mišićnih niti, poremećaji magnezija i biomehanike donjih ekstremiteta. Uz samu anatomiju i biomehaniku u radu će se prikazati proces rehabilitacije suvremenim fizioterapijskim pristupom. Također, najučinkovitije metode dijagnostike od kojih je najjednostavnija još uvijek kvalitetan klinički pregled s provedenim specifičnim testovima i mjerenjima. |