Fizioterapeuti su se krajem 19. stoljeća i u početku 20. stoljeća zbog pojave nekvalificiranih fizioterapeuta našli u inferiornom položaju unutar medicinskih krugova. Stoga su u borbi za opstanak, u Švedskoj ulazili u sukobe sa lječnicima, dok su u Velikoj Britaniji tražili njihovu naklonost i pomoć. Sukobi ih nisu oslabili već je profesionalni status fizioterapeuta i njihovih organizacija ojačan, a zadobili su i potporu država. Ohrabreni time, ali i potaknuti općim razvojem društva u znanosti i industriji, okrenuli su se usvajanju znanja ne samo iz medicine kao temelja, već i drugih znanstvenih disciplina. To je u 20. stoljeću rezultiralo novim područjima djelovanja, stvaranjem vlastitih ideja, spoznaja te novih koncepata čije je globalno širenje i usvajanje omogućeno osnutkom „Svjetske organizacije fizioterapije“ (WCPT). Hrvatski su fizioterapeuti stvaranjem vlastitih organizacija te postignutim članstvom u WCPT-u, dali jasan primjer kako se putem međunarodnih suradnji usvajaju novonastala znanja i vještine. Socijalne i ekonomske okolnosti društva tokom 19. i 20. stoljeća potaknule su i omogućile njihovo stvaranje, a radom organizacija postignuta je legitimnost fizioterapijske prakse.