Sažetak | U ovom radu prikazat će se dva terapijska pristupa: Terapija igrom i terapija senzorne integracije. Oba se pristupa koriste kod djece s poteškoćama u razvoju ovisno o dijagnozi i oštećenju (neuro-razvojno rizična djeca, neuromišićne bolesti, poteškoće u ponašanju, intelektualne poteškoće i višestruki poremećaji).
Terapija igrom je strukturirani, teoretski pristup koji se temelji na procesima razvitka komunikacije i učenja [2]. Za razliku od odraslih, kojima je prirodni medij za emocionalno i socijalno izražavanje – verbalizacija, prirodni medij za izražavanje kod djece je igra i aktivnost. Terapija igrom omogućuje djeci s neverbalnim i univerzalnim načinom izražavanja, priliku za premostiti jaz između konkretnih i apstraktnih misli. Igra se, stoga promatra kao kritičan dio jezika i kulture djece, a igračke i ostali aktivni mediji mogu poslužiti kao „riječi“. Djeca smiju koristiti igračke na način da prenesu svoje osjećaje na objekt koji predstavlja ljude i na taj način ih osloboditi od potencijalnih bolnih iskustava. Najčešće korišteni materijali su pribor za crtanje i lutke. Lutke mogu biti učinkovita pomagala u savjetovanju djece, osobito u razvoju povjerenja i odnosa, a omogućuju djeci da se identificiraju sa simbolom kako bi olakšali projekciju osjećaja [5].
Dječja igra je odraz razvoja djeteta, njegovog unutarnjeg svijeta, socijalnog razumijevanja i shvaćanja srži vlastitog postojanja [11]. Filozofija terapije igrom se pridržava središnjeg načela da su odnos između klijenta i terapeuta, klijentovih resursa, te mikrovještine terapeuta, primarni pokretači promjena [5]. Zato je u terapiji igrom važno da terapeut zadobije povjerenje djeteta i omogući atmosferu u kojoj se dijete može slobodno izraziti. Terapeut procjenjuje u kojoj mjeri treba voditi igru uzimajući u obzir razvojnu razinu igre, emocionalne, kognitivne, socijalne i fizičke komponente, te dijagnozu, dob i spol djeteta. Koristi se procjenama i prikuplja informacije od roditelja, čija je suradnja također vrlo važna.
Pri izradi razvojnih programa za dijete, biraju se aktivnosti koje odgovaraju razvojnim potrebama svakog djeteta i prezentiraju im se kao igra. Dijete s poteškoćama u razvoju se, poput zdravog djeteta, također igra, ali ne na integrirajući način. Često puta takva igra nema svrhu i stereotipna je.
Senzorna integracija organizira osjete za uporabu i to je najvažniji tip senzorne obrade [16]. To je sposobnost koja nam omogućuje interakciju s okolinom i polaže temelje za kognitivni i emocionalni razvoj. Sva osjetila rade zajedno kako bi dala pojedincu pouzdanu sliku svijeta i njegove uloge u njemu. Poboljšanje senzorne obrade u živčanom sustavu, stvaranje adaptivnih reakcija i općenito poboljšanje djetetova funkcioniranja u aktivnosti, također se odvija pomoću igre. Sam poremećaj senzorne integracije nema emocionalne korijene, ali ima emocionalne posljedice, što ga na neki način povezuje s pristupom terapija igrom.
Terapiju senzorne integracije provode posebno obučeni radni terapeuti u posebno opremljenim prostorijama ili pak u domu djeteta. Tzv. senzorne sobe opremljene su specifičnom opremom koja stimulira osjetilne sustave kod djeteta (taktilni, proprioceptivni, vestibularni...), i pomaže u stvaranju primjerenih adaptivnih odgovora. Učinkovitost terapijskog procesa poboljšava zajednička komunikacija između terapeuta i roditelja , te postavljanje ciljeva, nakon provedenih procjena. Terapeuti su fokusirani na povećanje djetetove sposobnosti na toleranciju i integraciju ulaza senzornih informacija.
Radni terapeuti i ostali stručnjaci ne bi smjeli u svojem radu zanemariti svoju ulogu u radu s djecom koja nemaju razvojna odstupanja, jer to je vrlo važna karika u procesu integracije djece s poteškoćama u život šire zajednice. |