Hallux valgus je najčešća deformacija stopala. Smatra se da čak do 25% stanovništva u razvijenim zemljama ima taj deformitet, a 10 puta je češći u žena. Za nastanak hallux valgusa postoji više predisponirajućih čimbenika koji se mogu podijeliti na endogene, poput anatomskih varijacija stopala i biomehaničke, kao što je nestabilnost prve metatarzalne kosti, nasljedne čimbenike, te egzogene kao što su npr. nefiziološka obuća (visoka peta i uske cipele). Deformacija je karakterizirana valgusnim položajem palca, povećanim prvim intermetatarzalnim kutom, pseudoegzostozom medijalne strane glavice prve metatarzalne kosti te unutarnjom rotacijom palca. Liječenje može biti konzervativno i operacijsko. Konzervativnim liječenjem može se zaustaviti progresija, ali se nikako ne može ispraviti deformacija. Neoperativno liječenje uključuje nošenje ortopedskih uložaka s metatarzalnim jastučićem, adekvatne obuće (široke i mekane), u nekim slučajevima ortoza, te intenzivne vježbe za intrinzične mišiće stopala i mišiće potkoljenice iako je prema novijim istraživanjima njihova vrijednost upitna. Operacijsko liječenje provodi se od 19. stoljeća te je do danas opisano više od 100 operacijskih metoda. Najčešća indikacija za operacijsko liječenje je bol koja se ne može kontrolirati neoperacijskim metodama, a postoje i estetske indikacije. Odabir metode operacijskog liječenja ovisi o tipu hallux valgusa, životnoj dobi i zahtjevima bolesnika, te iskustvu operatera i tehničkim mogućnostima. U liječenju hallux valgusa najviše se izvode osteotomije u distalnom dijelu prve metatarzalne kosti. Takav pristup preporučen je kod malih i umjerenih deformacija palca kod kojih nema artrotskih promjena u prvome metatarzofalangealnom zglobu te je kut halluxa valgusa do 50°, a intermetatarzalni kut do 20°. Nakon operacije potrebno je fizikalnom terapijom vratiti pun opseg pokreta i snagu u mišićima stopala. Uloga fizioterapije kod hallux valgusa je što brži oporavak uz provođenje vježbi za povećanje pokretljivosti palca, prstiju i gležnja.