Maligni infarkti srednje moždane arterije (ACM) koji se šire u prostoru i dalje su jedan od najvažnijih katastrofalnih oblika ishemijskog moždanog udara, uz smrtnost od 80% u neliječenih bolesnika. Rana dijagnoza je bitna i ovisi o kompjuteriziranoj tomografiji (CT) i magnetskog rezonanci (MR) koji pomažu predvidjeti razvoj malignog infarkta mozga. Do sada je predloženo nekoliko medikamentnih strategija, ali za nivo stručnosti ovih pristupa nemamo odgovarajućih dokaza iz kliničkih ispitivanja pa sve do nedavno za maligne ACM infarkte nismo imali kvalitetne metode liječenja. Tijekom posljednjih 5-10 godina iz randomiziranih kontroliranih studija i njihovih udruženih analiza dobivamo dokaze da rana hemikraniektomija dovodi do značajnog smanjenja smrtnosti u prvih 6 do 12 mj., a vjerojatno poboljšava i funkcionalni ishod. Hemikraniektomija je sada postala rutinskom metodom za kliničko zbrinjavanje malignog ACM infarkta u bolesnika mlađih od 60 godina, posebno u velikim centrima koji imaju mogućnost suradnje neuroloških i neurokirurških odjela. Međutim, još uvijek postoje važna pitanja o individualnim indikacijama za dekompresivne operacije, osobito s obzirom na procjenu idealnog vremena za hemikraniektomiju, potencijalnu dobnu granicu za postupak, zahvaćenu moždanu hemisferu (dominantna ili nedominantna) i etička razmatranja o funkcionalnom ishodu u preživjelih bolesnika. Zanimaju nas i podatci o kvaliteti života bolesnika liječenih ovom metodom, pojavi depresije, posebno u usporedbi s preživjelim bolesnicima koji su liječeni klasičnim medikamentnim metodama. Uloga medicinske sestre u skrbi za takve bolesnike sastoji se u praćenju neurološkog statusa bolesnika kako bi na vrijeme reagirala na simptome porasta intrakranijskog tlaka, praćenje vitalnih parametara koji kao i u svakog kritičnog bolesnika mogu u bilo kojem trenutku liječenja izaći iz normalnih vrijednosti te time dodatno oštetiti već ugroženo moždano tkivo, razumijevanje patofiziologije bolesti, prednosti i nedostataka svake od metoda liječenja kako bi mogla komunicirati s bolesnikom dok mu je još očuvana svijest ili kasnije s obitelji te sudjelovanju u postoperativnoj njezi (posebno rane) i rehabilitaciji.