Govoreći o neuroplastičnosti, u mnogim istraživanjima je dokazivano da je plastičnost mozga prisutna do treće godine života. Suvremena istraživanja pokazuju da plasticitet mozga nikada ne prestaje, što je od osobite važnosti u rehabilitaciji bolesnika sa oštećenjem središnjeg živčanog sustava. Različita oštećenja mozga mogu izazvati različite obrasce u moždanoj strukturi. Raniji fizioterapijski postupci bili su usmjereni na maksimalno osposobljavanje preostalih sposobnosti pacijenta s ciljem kompenzacija funkcionalnih sposobnosti, dok je poznavanje i dokazivanje fenomena neuroplastičnosti počelo neurofizioterapiju usmjeravati stvarnom problemu (leziji središnjeg živčanog sustava), tretiranju funkcije središnjeg živčanog sustava i oporavku motoričkih i ostalih funkcija središnjeg živčanog sustava. Neuroplastičnost je nasljedna karakteristika koja je postojana tijekom čitavog života individue. Pojam plasticitet (grč. „plastos“, što znači oblikovano), Merriam-Webster uvodi kao „kapacitet mijenjanja u različitim obrascima, u fenotipu, u ponašanju prema izmijenjenim okolinskim faktorima“. Neuroplastičnost mozga se potiče uz vježbu i učenje, te se zahvaljujući njemu stvaraju nove neuronske mreže u strukturama mozga koje možda nisu primarno zadužene za određenu funkciju. Učeći stječemo nova znanja i iskustva i tako se naš mozak reorganizira, a sposobnost neuroplastičnosti dozvoljava mozgu da nadomjesti oštećenje nakon ozljede ili bolesti. Neuroplastičnost podrazumijeva strukturalnu i funkcijsku reorganizaciju mozga odnosno središnjeg živčanog sustava. Neurofizioterapijom dajući pravilne informacije osobe s oštećenjem središnjeg živčanog sustava danas mogu naučiti izvoditi pokrete i obavljati zadatke za koje nakon traume nisu bili sposobni.