Cerebrovaskularni inzult pripada skupini cerebrovaskularnih bolesti koje su najčešće neurološke bolesti kod osoba starije životne dobi. Poremećaj moždanog krvotoka jedan je od vodećih problema u sveukupnom pučanstvu Hrvatske i svijeta. Statistički podaci za Hrvatsku govore da je prvi uzok invalidnosti te drugi uzok smrtnosti. Smatra se da oko 30% bolesnika koji obole od cerebrovaskularnih poremećaja umire radi inzulta. Cerebrovaskularni inzult jedna je od najčešćih dijagnoza u bolničkom mortalitetu, ali isto tako vodeća dijagnoza koja za posljedicu izaziva invaliditet, radnu nesposobnost, visoke troškove liječenja, a isto tako i prijevremenu smrt, čak i osoba srednje životne dobi. Procjenjuje se da čak 46% slučajeva moždanog udara nastaje u produktivnoj dobi opće populacije znači između 45. i 59. godine života, a kod 2/3 bolesnika ostavlja invaliditet, koji često uzrokuje trajnu nesposobnost za samostalan život i rad, što predstavlja znatno opterećenje za zdravstveni i gospodarski sustav države. To je ujedno i stanje sa visokim stupnjem hitnosti zbrinjavanja pacijenta o čemu u konačnici ovisi i ishod liječenja („minute su važne“). Cerebrovaskularni inzult je zapravo stanje čija je osnovna patološka podloga ateroskleroza koja je u čvrstoj vezi sa životnim navikama i varijabilnim fiziološkim čimbenicima, a dokazano je da promjena čimbenika rizika smanjuje rizik nastanka moždanog udara što znači da je moždani udar preventibilan. Procesi ateroskleroze započinju već u djetinjstvu, tako da mjere prevencije treba provoditi od početka, pa tokom cijelog života u obliku promocije i edukacije populacije o zdravom stilu života, rizičnim čimbenicima i njihovom smanjenju i/ili potpunom uklanjanju. S obzirom na brzi razvoj znanosti i medicinske tehnologije posljednjih nekoliko desetljeća spoznaje o fiziologiji i patofiziologiji moždanog krvotoka stalno se mijenjaju. Spoznaja o neuroplastičnosti mozga tj.mogućnosti vlastite reorganizacije i povratka propalih motoričkih i kognitivnih funkcija i procesu motoričkog učenja koji predstavlja aktivan proces u kojem se vještine pokreta stalno usavršavaju ponavljanjem, veliku ulogu u osposobljavanju pacijenata pronalazi fizioterapija. Stupanj mortaliteta opada i mnogi pacijenti nastavljaju živjeti s posljedicama fizičkih, psiholoških i kognitivnih oštećenja. Fizioterapija prvenstveno djeluje na fizička oštećenja (ograničenu pokretljivost, slabu koordinaciju pokreta i mišićnu slabost) koja vode u inaktivitet i sjedalački način života. Uspješan fizioterapijski koncept posljedično utječe i na psihološka oštećenja i oštećenja kognicije. Fizioterapijski program ne može mijenjati neurološki deficit bolesnika, ali može maksimizirati one funkcije koje ostanu nakon lezije što donosi veliki pomak u bolesnikovom osamostaljenju.