Leukemije su sistemne zloćudne bolesti matičnih hematopoetskih stanica koje karakterizira klonalna proliferacija mijeloidnih i/ili limfoidnih prethodno nezrelih stanica (leukemijski blasti). Predstavljaju najčešće zloćudne bolesti djece. Najveća je učestalost pojavnosti leukemija u dobi od 2-6 godina života djeteta. Sama etiologija leukemije nije do kraja razjašnjena, naime, brojni okolišni čimbenici povećavaju rizik oboljenja. S druge strane, novija istraživanja ukazuju na genetsku predispoziciju bolesti. Simptomi leukemija nerijetko su nespecifični i obuhvaćaju opće simptome bolesti poput temperature, opće slabosti, umora. Uz njih nerijetko se pridružuju nešto specifičniji simptomi poput bljedoće zbog anemije, sklonosti krvarenju zbog trombocitopenije te sklonosti infekcija uslijed smanjena broja zrelih leukocita. Dijagnoza leukemije postavlja se na temelju kliničke slike, pretraga krvi, punkcije koštane srži, lumbalna punkcije, slikovnih pretraga. U liječenju se teži k brzom postizanju kompletne kliničke i hematološke remisije, što dužem održavanju remisije i u konačnici izlječenju djeteta. Novi protokoli liječenja omogućuju da se u djece s akutnom limfatičnom leukemijom u 97-100% slučajeva, nakon 4 tjedna terapije, postigne kompletna klinička i hematološka remisija. Uz liječnike, veliku ulogu u svim segmentima zbrinjavanja djece s leukemijama imaju medicinske sestre. Postavljanjem jasnih sestrinskih dijagnoza, ciljeva i intervencija moguće je uveliko poboljšati liječenje te utjecati na smanjenje tegoba djece. Zbrinjavanje djece koja boluju od leukemija ima svoje osobitosti u mnogo čemu. Naime, boravak djece u bolnici je osobito dug, njihova svakodnevnica i rutina zamijenjena je višemjesečnim boravcima u bolničkom okruženju punom medicinskih djelatnika, uređaja, infuzija, boli, patnje, straha. Skupa s djecom bore se i suosjećaju njihovi roditelji. Uz liječnike i medicinske sestre ključnu ulogu ovdje preuzimaju psiholozi, defektolozi, pedagozi koji školom i radnom terapijom u bolnici nastoje olakšati svakodnevnicu te što više vezati ju uz rutinu koja je bila prije teške bolesti. U svemu tome, veliku potporu može dati i društvo u kojem živimo i radimo kako financijski tako i kulturološki, često neposredno putem osnivanja udruga. Zbog svega navedenog biti članom tima koji zbrinjava djecu koja boluju od ove teške bolesti veliki je i plemenit poziv, no ujedno i motivacija za trajno usavršavanje, koje je na koncu i doprinijelo odabiru ove teme za temu završnog rada.