U suvremenom svijetu sveprisutniji je sedentarni način života, a s time se povećava i potreba za tjelesnom aktivnosti. Od najranije dobi djeca su izložena novim načinima provođenja slobodnog vremena poput gledanja televizora ili igranja igrica na PC-u, tabletu, mobitelima... Stoga se kao vrlo bitno javlja pitanje kako ih odvojiti od takve vrste preokupacije i usmjeriti ih prema konstruktivnijim aktivnostima. Potreba za kretanjem u čovjeka postoji već tijekom intrauterinog razvoja, kada je ona prognostički pokazatelj zdravog razvoja ili odstupanja u razvoju. Nastavlja se dalje i nakon rođenja, kada dijete napreduje kroz faze okretanja na bok, sjedenja, puzanja do konačne faze vertikalizacije. Na nju se nadograđuje pak, daljnji razvoj motoričkih sposobnosti. U djetinjstvu je osnovna djetetova potreba igra, i to u vidu tjelesne aktivne igre. Tjelesna aktivnost ne samo da djeluje kao primarna i sekundarna prevencija, već utječe i na kvalitetu života, što dokazuju brojna istraživanja. Nadalje, imamo brojne teorije motivacije koje nam daju uvid u unutarnje i vanjske faktore koji nas motiviraju na tjelesnu aktivnost ili pak, djeluju demotivirajuće. Postoje naravno i negativni aspekti tjelovježbe u vidu ovisnosti o vježbanju i pretreniranosti, kao i negativne fiziološke posljedice takve neumjerenosti.