Održavanje otvorenog i prohodnog dišnog puta osnova je za preživljavanje unesrećene osobe. Za pristup i pregled pacijenta temeljno je znanje iz anatomije i fiziologije dišnog sustava. Respiratorni sustav čine gornji dišni putovi, a to su nos, ždrijelo i grkljan, te donji dišni putovi – dušnik, dušnice i dva plućna krila s poplućnicom. U svakom prisustvovanju hitnoj situaciji na terenu koristi se standardizirani „ABCDE“ pristup. On obuhvaća detaljnu procjenu svakog vitalnog organa i organskog sustava. Prvi i neizbježni korak u tom pristupu je dišni put. Djelatnici hitne službe procjenjuju i prepoznaju moguće opstrukcije dišnih putova. Za uspostavu i osiguravanje prohodnosti dišnih putova koriste se osnovnim tehnikama i vještinama. Tehnike podrazumijevaju zabacivanje glave i podizanje brade, potiskivanje donje čeljusti prema naprijed i „Recovery položaj“. Nerijetko u situacijama gdje osnovne tehnike nisu uspješno osigurale prohodnost dišnog puta, poseže se za raznim pomagalima. Jednostavna pomagala su orofaringealni i nazofaringealni tubus, supraglotička pomagala su laringealna maska i i-gel, te videolaringoskop koji je noviji u upotrebi. Postoji neizmjerno puno hitnih slučajeva na terenu koji zahvaćaju dišni sustav. U radu su izdvojene četiri najčešće dijagnoze, a to su traume nosa, strano tijelo u dišnom putu, neurokranijske ozljede i rinolikvoreja. Kad je riječ o velikim traumama zlatni standard u otvaranju dišnog puta je endotrahealna intubacija. Endotrahealna intubacija čuva dišne puteve od aspiranja želučanog sadržaja i sprječava prolazak zraka u želudac. U slučajevima kad je nemoguće postaviti endotrahealni tubus ili zbrinuti dišni put na neinvazivni način, potrebno je invazivno postupanje. Medicinska sestra/tehničar je nezamjenjiv član tima te svojim znanjima i kompetencijama zbrinjava pacijenta. U svim intervencijama medicinska sestra/tehničar ima ključnu ulogu jer je ona uz pacijenta od prvog kontakta, pa sve do primopredaje u bolničku ustanovu.