Neurotraumatske ozljede nastaju kao posljedica djelovanja fizičke sile koja uzrokuje primarna ili sekundarna oštećenja mozga, kralježnične moždine ili živaca. Riječ je o vrlo složenoj i zahtjevnoj ozljedi koja izaziva brojne posljedice na ljudski organizam. Tijekom rehabilitacije, pacijenti sudjeluju u složenom procesu rehabilitacije pod vodstvom multidisciplinarnog tima i uz interdisciplinarnu suradnju. Specijalist fizijatar igra ključnu ulogu u planiranju i koordinaciji rehabilitacije u suradnji s ostalim članovima tima, koji uključuju kliničkog psihologa, logopeda, radnog terapeuta, fizioterapeuta i medicinsku sestru. Pacijent i njegova obitelj nalaze se u središtu ovog procesa. Ove ozljede često zahtijevaju potpuno novi način života, prilagodbu na novonastale okolnosti, dugotrajnu i cjeloživotnu rehabilitaciju, te složeno liječenje, pri čemu neke posljedice mogu biti trajne. Neurotraumatske ozlijede se dijele se na traumatske ozljede mozga (TOM), ozljede kralježnične moždine (OKM) i traumatske ozljede živaca. Nakon neurotraumatske ozljede, funkcionalni status pacijenta može varirati od sposobnosti aktivnog sudjelovanja u rehabilitacijskim procesima do stanja vigilne kome ili perzistentnog vegetativnog stanja. Što ranije nakon stabilizacije pacijentovog stanja, ključno je započeti kvalitetnu rehabilitaciju pod nadzorom multidisciplinarnog tima. Njihov je cilj osposobiti bolesnikovu samostalnost u svakodnevnim aktivnostima te ga približiti zajednici i prethodnom načinu života. Rehabilitacija započinje planom i programom, fizioterapijskom procjenom, zatim fizioterapijskom intervencijom te na kraju edukacijom bolesnika i obitelji. Fizioterapijska procjena se sastoji od pregleda, testova i mjerenja. Plan i provedba fizikalne terapije uvelike ovise o stanju bolesnika. Bolesnik može biti u komi ili plegičan te se tada proces prilagođava svakom bolesniku individualno kako bi postigli najbolje moguće rezultate. Fizioterapijska interverncija pacijenta obuhvaća: specifičnu mobilizaciju mišića, stimulaciju aktivnosti mijenjanja položaja u ležećem položaju, uspravljanje u sjedeći položaj i sjedenje, prijelaz iz sjedećeg u stojeći položaj i stajanje, reedukaciju hoda, vježbe jačanja i izdržljivosti, vježbe ravnoteže i koordinacije, primjenu ortoza. Kod vertikalizacije i pravilnog prijenosa važno je postupno povećavati opterećenje kako bi pacijent u kasnijim fazama mogao što dulje i kvalitetnije održavati neke položaje. Uz razne fizikalne metode, poput terapije pokretom, hidroterapije, elektrostimulacije, kao i specifičnih tehnika, pacijent se postupno prilagođava i vraća svakodnevnim aktivnostima, uz cilj da kvaliteta života bude što viša.