Aloimunizacija na eritrocitne antigene predstavlja važan aspekt transfuzijske medicine i imunologije. Radi se o imunosnom odgovoru organizma na genetski različite eritrocitne antigene kojih ima više od 360. Eritrocitni antigeni su glikolipidi i glikoproteini koji se nalaze na površini eritrocita. U doticaju s eritrocitnim antigenima, imunosni sustav primatelja ih prepoznaje kao tuđe te putem aktivacije imunosnih stanica dolazi do razvoja aloprotutijela. To dovodi i do ubrzane razgradnje antigen pozitivnih eritrocita. Aloimunizacija može imati kliničke posljedice kao što su akutne hemolitičke transfuzijske reakcije (AHTR), odgođene hemolitičke transfuzijske reakcije (DHTR), i hemolitičku bolest fetusa i novorođenčeta (HBFN). Osim toga komplicira imunohematološku dijagnostiku i pronalaženje podudarne krvi osobito u hitnim stanjima. Imunohematološko ispitivanje aloprotutijela temelji se na principu indirektnog antiglobulinskog testa (IAT). Pravovremeno otkrivanje antieritrocitnih protutijela transfuzijsko liječenje čini sigurnijim. Razumijevanje procesa aloimunizacije omogućuje njeno sprečavanje i ključno je za osiguranje sigurne medicinske prakse. Cilj rada je pregledno prikazati specifičnost antieritrocitnih aloprotutijela, njihov klinički značaj, čimbenike rizika imunizacije na eritrocitne antigene, metode laboratorijske imunohematološke dijagnostike te transfuzijsko liječenje bolesnika s aloimunizacijom na eritrocitne antigene.