SAŽETAK Lezija facijalnog živca je poremećaj koji može imati brojne posljedice te izaziva zabrinutost kod liječnika zbog široke etiologije i različitih mogućnosti liječenja, ali i kod djece i njihovih roditelja zbog estetskih i funkcionalnih promjena u području lica. U djece pareza ili paraliza facijalnog živca može biti kongenitalna i stečena. Kongenitalnu leziju facijalnog živca najčešće uzrokuju genetski poremećaji, različite malformacije u području glave i trauma za vrijeme poroda, dok stečene poremećaje živca najčešće uzrokuju virusne i bakterijske upale, zatim trauma i neoplastični procesi u području glave i vrata. Klinička manifestacija periferne lezije facijalnog živaca očituje se u jednostranoj nemogućnosti podizanja obrve, izostanku bora u području čela zahvaćene strane, ograničenom zatvaranju oka i spuštenom kutu usta na bolesnoj strani. Ukoliko od djeteta zatražimo da zviždi, napuše obraze i potpuno zatvori oko na bolesnoj strani ono to neće moći učiniti. Posljednjih godina u liječenju djece s parezom facijalnog živca koristi se kombinacija različitih oblika medikamentozne terapije i fizioterapije čija je najvažnija metoda mimička terapija. Osim mimičke terapije primjenjuje se elektrostimulacija, toplinska terapija, biofeedback i neke druge specifične fizioterapijske tehnike, a sve ovisno o etiologiji i stupnju oštećenja živca te potrebi bolesnika. Fizioterapijsku funkcionalnu procjenu treba provesti prije početka terapije, periodički tijekom cijelog procesa i na kraju rehabilitacije. Mjerni alati koji se koriste u funkcionalnoj procjeni lezije nervusa facijalisa su House-Brackmannova ljestvica, Sunnybrook skala i Yanagihara skala. U liječenju lezije facijalnog živca važna je dobra dijagnostička obrada, kako bi se pravovremeno utvrdio njezin uzrok i primijenila odgovarajuća terapija, koja bi otklonila sve funkcionalne i estetske nedostatke kod bolesnika.