U ovom završnom radu opisane su radiološke dijagnostike koštane traume kod djece i prikazane su tehnike kojima se obavljaju snimanja ozljeda na određenim dijelovima tijela. U uvodu su opisani nastanci prvih rendgenskih snimci, a zatim se detaljno opisuje pet tipova prijeloma kod djece: plastična deformacija, prijelomi kopče, prijelom zelene grančice, prijelomi epifizne ploče i potpuni prijelom. Plastična deformacija nastaje uslijed naprezanja i rezultira savijanjem i nije radiografski vidljiva, prijelomi kopče uzrokovani su padom djeteta na ispruženu ruku i zahtijevaju analizu svih standardnih radioloških projekcija, prijelomi zelene grančice su spadaju pod nepotpune prijelome duge kosti, prijelom epifizne ploče predstavlja poremećaje u hrskavičnoj fizi dugih kostiju i najteži oblik prijeloma, potpuni prijelom, predstavlja prijelom koji se u potpunosti širi kroz kost. Opisani tipovi dijagnostike su radiografsko snimanje, kompjuterizirana tomografija i magnetska rezonancija. Kod radiografskog snimanja važno je postaviti pacijenta u ispravan položaj i zaštititi ga od zračenja. Obično se snimaju dorzalni i profilni smjer i ta metoda snimanja je najraširenija. Zatim je opisana kompjuterizirana tomografija. To je tehnika slikovnog prikaza koji koristi kolimirani, odnosno suženi snop rendgenskog zračenja usmjeren okomito na uzdužnu os snimanog dijela tijela, što rezultira poprečnim presjekom odabranog sloja. Nakon prolaska kroz tijelo, atenuirano zračenje mjeri se detektorima. Kod pripreme djeteta za CT pretragu bitno mu je pružiti sigurno i udobno okruženje, potrebno je informirati roditelja ili skrbnika o detaljima pretrage. Važno je otkloniti metalne predmete i zaštititi pacijenta od zračenja. Treća tehnika opisana u radu je magnetska rezonancija (MR). To je neinvazivna dijagnostička pretraga koja daje vrlo jasne slike organa i struktura unutar tijela, a za dobivanje slike koristi snažno, homogeno i stabilno magnetsko polje glavnog magneta. Osobe mlađe od 18 godina smatraju se djecom i važno je imati na umu da se radi o osjetljivoj skupini s obzirom na njihova anatomska, patofizioločka i psihološka obilježja. Stanice i tkiva brže se razvijaju kod djece te su stoga puno osjetljivija pri zračenju. Najvažnije je steći djetetovo povjerenje da bi se proces snimanja uspješno ostvario. U radu su opisani načini kojima se to može postići.