U dosadašnjoj praksi fizioterapijskog procesa kod djece sve se više pozornosti pridaje sudjelovanju roditelja. U prošlosti je fizioterapijska terapija bila uglavnom usmjerena na oštećenje, s navodnim učincima na svakodnevno funkcioniranje djeteta. To je bila isključiva domena fizioterapeuta i liječnika. Roditelji najčešće nisu bili uključeni u terapiju svoje djece, tek nedavno su fizioterapeuti postali svjesniji moguće uloge roditelja. Početkom 1980-ih započeo je važan razvoj na ovom području. Uloga roditelja promijenila se iz pasivne u ulogu aktivnog sudjelovanja. Roditelji su postali svojevrsni suradnici u cjelokupnom procesu, što znači da dok su fizioterapeuti odlučivali o ciljevima i metodama liječenja, od roditelja se očekivalo da obavljaju aktivnosti liječenja kod kuće u suradnji s aktivnostima liječenja terapeuta u klinici. Od tada, rasprava o optimalnoj ulozi roditelja u fizioterapiji njihove djece nastavio se. Ova rasprava rezultirala je trenutnim uvjerenjem da roditelji trebaju biti aktivno uključeni, te da trebaju raditi s terapeutima kao ravnopravnim partnerima u odlučivanju o ciljevima i sadržaja fizioterapije za svoju djecu. Dva su glavna argumenta za uključivanje roditelja u fizioterapijski proces njihove djece. Prvi argument odnosi se na funkcioniranje djeteta. Kako bi se fizioterapijska terapija u rehabilitacijskom centru prenijela na svakodnevno funkcioniranje djeteta, važno je terapijske aktivnosti uvesti u svakodnevnu praksu. Roditelji mogu odigrati ključnu ulogu u ovom prijenosu. Drugi faktor je učinak koji to ima na ulogu roditelja. Roditelji koji sudjeluju u fizioterapiji za svoju djecu s teškoćama u razvoju vjerojatno će razviti bolji uvid u fizikalna oštećenja i sposobnosti svoje djece, što će rezultirati realnijim sagledavanjem potencijala njihovog djeteta u smislu svakodnevnog funkcioniranja. Štoviše, sudjelovanjem u terapiji roditelji mogu postati vještiji u brizi za svoje dijete. Naposljetku, to povećava povjerenje roditelja u vlastitu kompetentnost i smanjuje roditeljski stres. U većini dosadašnjih istraživanja o učincima roditeljskog sudjelovanja pozornost je usmjerena na jedan aspekt roditeljskog sudjelovanja. Gotovo sve studije usmjerene su na učinke sudjelovanja roditelja na funkcioniranje djeteta. Na temelju ovih studija, pozitivni učinci roditeljskog sudjelovanja na varijable ishoda vezane uz dijete sada su općenito priznati. 2 Međutim, drugi aspekt roditeljskog sudjelovanja, roditeljsko funkcioniranje, dobio je relativno malo pozornosti. Istraživanje o ovom aspektu roditeljskog sudjelovanja je potrebno jer, iako se općenito smatra da roditeljsko sudjelovanje ima pozitivne učinke na roditelje, mogu se pojaviti i negativni učinci. Uključivanje u fizioterapiju za njihovu djecu također može postati dodatni faktor stresa za roditelje koji se već moraju nositi s poteškoćama odgoja djeteta s tjelesnim oštećenjima.