Mehanička ventilacija neophodna je za održavanje života kritično bolesnih pacijenata koji imaju sindrom akutnog respiratornog distresa (ARDS), tešku, ali reverzibilnu bolest pluća koju karakterizira difuzna ozljeda alveolarno-kapilarne granice. Progresivno su se pojavili uvjerljivi dokazi koji upućuju na to da mehanička ventilacija, iako neophodna za preživljavanje, može biti štetna za stradala pluća i može povećati stopu smrtnosti ako se neprikladno primjenjuje. Ventilacijska potpora, opskrbljujući nedostatnu funkciju pluća do oporavka, ima za cilj postizanje arterijske oksigenacije koja osigurava odgovarajuću oksigenaciju tkiva i osigurava odgovarajuću eliminaciju ugljičnog dioksida. Postoji konsenzus da se ti klinički ciljevi trebaju postići bez primjene previsokih tlakova i volumena na neozlijeđene dijelove pluća. Optimalna ventilacijska strategija u bolesnika s ARDS-om trebala bi predstavljati kompromis između alveolarnog regrutiranja i prekomjerne inflacije pluća koji su oboje rezultat povećanja tlaka dišnih putova izazvanog mehaničkom ventilacijom. Završni rad je osvrt na primjenu i principe primjene mehaničke ventilacije iz perspektive medicinske sestre/tehničara, a kod bolesnika sa ARDS-om.