Patološke promjene, kao i radiološki nalazi probavnog sustava u dječjoj dobi različiti su u odnosu na odraslu dob. Kod prepoznavanja i dijagnosticiranja raznih anomalija i patoloških lezija potrebno je poznavati normalne razvojne varijante, kao i radiomorfološke patološke promjene karakteristične za patologiju probavnog sustava dječje dobi. Tehnike snimanja korištene u pedijatriji brojne su, a njihovo korištenje ovisi o radiološkim protokolima. No, svom radiološkom osoblju jedna je osobina zajednička – pridržavanje ALARA principa, odnosno snimanje po principu ''as low as reasonably achievable''. S tim u mislima, većina protokola oslanja se na ultrazvuk kao zlatni standard kod pregledavanja djece s tegobama probavnog sustava. Metoda je relativno jeftina, obično ne uzrokuje neugodu pacijentima, nema ionizirajućeg zračenja, a jedina je mana subjektivnost nalaza. Stoga bi najbolje bilo da ultrazvukom rukuje osoba s dovoljno iskustva u primjeni metode. Ukoliko nije moguće, zbog kvalitete slike, dijagnosticirati ili pratiti tijek bolesti pomoću ultrazvuka, koriste se napredniji ili pogodniji uređaji poput rendgena, dijaskopije, kompjutorizirane tomografije ili magnetske rezonance. Uvijek na prvo mjesto treba staviti pacijenta pa će ultrazvuk i magnetska rezonanca imati prednost pred uređajima koji zrače jer posebnu pažnju treba posvetiti pedijatrijskim pacijentima u vidu zaštite od kumulativnog ionizirajućeg zračenja. U ovom završnom radu obrađuje se pedijatrijska radiologija probavnog sustava. Dakle, radiologija dvaju skupina organa – organa koji čine probavnu cijev (jednjak, želudac, tanko i debelo crijevo) te organi koji su povezani s probavnom cijevi i sudjeluju u procesu probave (jetra i gušterača).