Uganuće gležnja je među najčešćim ponavljajućim ozljedama. U svijetu otprilike 712 000 osoba ugane gležanj svaki dan. Prevalencija uganuća gležnja slična je u sportskim aktivnostima i u općoj zajednici. Unatoč tome što predstavljaju značajan teret za zdravstveni i gospodarski sektor, uganuća gležnja često se odbacuju kao trivijalne ozljede za koje se smatra da se brzo povlače uz minimalno liječenje. Akutna uganuća gležnja liječe se uglavnom konzervativnim mjerama, s time da oko sedamdeset posto pacijenata razvije osjećaj nestabilnosti te dolazi do ponavljanja ozljede uganuća gležnja. Iako kronična nestabilnost gležnja (chronic ankle instability – CAI) ima visoku učestalost ponavljanja, još uvijek nije duboko shvaćena. Oštećenja povezana s kroničnom nestabilnošću gležnja mogu biti vrlo visoki proprioceptivni deficiti i povećana labavost ligamenta. Nastala oštećenja mogu utjecati na aktivnosti kao što su hodanje, skakanje, zanimanje i sportske aktivnosti. Razvoj kronične nestabilnosti gležnja ima štetne zdravstvene posljedice, uključujući smanjenu kvalitetu života i rani osteoartritis. Poznavanje čimbenika koji doprinose CAI-ju i njegovom razvoju stoga je ključno za razvoj ciljane intervencije i sprječavanje produljenih simptoma (1,2).