Maligne bolesti urinarnog sustava obuhvaćaju cijeli niz mogućih promjena raspona od malih dobroćudnih tumora do agresivnih zloćudih novotvorina s visokim mortalitetom. Ovisno o zahvaćenom djelu urinarnog sustava, izazivaju i određene simptome i probleme kod bolesnika. Početak maligne bolesti gotovo uvijek je asimptomatski te se velik dio malignih bolesti urinarnog trakta otkriva slučajno, pri nekim drugim dijagnostičkim obradama, sistematskim pregledima ili kada je bolest već uznapredovala. Dijagnostika malignih bolesti urinarnog trakta uvijek započinje pregledom i uzimanjem anamneze bolesnika, biokemijskim pretragama krvi i urina, ultrazvukom, a zatim prema odredbi liječnika specifičnim dijagnostičkim metodama poput CT ili MR-a urotrakta ili male zdjelice, cistouretroskopijom, biopsijom i slično. Liječenje ovisi o stadiju bolesti, odnosno TMN klasifikaciji bolesti. Maligne bolesti urogenitalnog sustava najčešće se liječe određenim kirurškim metodama, kemoterapijom (citostatici), radioterapijom, hormonalnom terapijom te imunoterapijom. Jedna od najučestalijih metoda je kirurški način liječenja, koja se primjenjuje kao radikalni ili parcijalni zahvat ili u slučaju proširene maligne bolesti kao palijativni zahvata koji olakšava i povećava kvalitetu bolesnikova života. Zdravstvene tegobe koje nastaju kao posljedica maligne bolesti, dijagnostike i njenog liječenja zahtijevaju određene intervencije medicinske sestre. Tim intervencijama pokušavaju se riješiti ili ublažiti određena stanja, postići veća samostalnost bolesnika a samim tim i viša kvaliteta njegova života. Osim fizičkih simptoma i ograničenja, maligna bolest uvelike utječe i na psihičko stanje oboljele osobe te je važno uz određene intervencije medicinske sestre uključiti i bolesnika u proces liječenja i njegovu obitelji. Važno je da medicinska sestra uspostavi empatičan, profesionalan odnos s bolesnikom koji će omogućiti da se on otvori i uspostavi povjerenje. Potrebno je izbjegavati davanje lažnih nada i nerealnih informacija bolesniku te omogućiti postavljanje upita, isto tako sestrinska skrb ne prestaje ni nakon otpusta bolesnika. Edukacijom bolesnika i njegove obitelji o adekvatnom zdravstvenom ponašanju nakon hospitalizacije, prilagodbom životnog stila i po potrebi uključivanja u grupe potpore u velikoj se mjeri može utjecati na daljnju kvalitetu bolesnikova života.